Napravio sam nekoliko grešaka prije nego što sam pogledao film “Kapetan Amerika: Vrli novi svijet”. Prvo, kupio sam ulaznicu za 3-D verziju i bio zgrožen kako je slika blijeda, a povremeno i mutna. Drugo, nisam pogledao Disneyjevu mini-seriju “The Falcon and the Winter Soldier”, iako sam mogao naslutiti da je to prelazna stepenica prema ovom filmu. I treće, nisam se podsjetio na sada već stari film “Nevjerojatni Hulk” iz 2008., u kojem se Edward Norton nije proslavio u ulozi Brucea Bannera odnosno naslovnog orijaša, jer tamo ima likova dosta važnih za novog “Kapetana Ameriku”.

Reći ćete, kakav je to blockbuster da moramo zaranjati u prošlost kako bismo pohvatali sve niti zapleta? Na žalost, Marvel i Disney su sad u takvoj fazi da su se donekle pogubili. Projekti su odgađani zbog razdoblja korona virusa, zatim zbog štrajka važnih holivudskih djelatnika, a loše su im prošli i skupi filmovi “Vječnici” i “Marveli”, u kojima je bilo sitnih natruha što će uskoro stići iz njihove radionice. Više niste mogli razlikovati mini-serije (odnosno, serije od jedne sezone) od blockbustera, kao da je netko pomiješao karte u kompaniji koja se dičila narativnom preglednošću i dobrim profiliranjem glavnih likova… Nenad Polimac za Jutarnji

Već je dokumentarac o Bobu Marleyju izazvao dosta polemika – i to s razlogom. Njegova supruga Rita Marley nije imala ništa protiv toga”što joj je pokojni suprug imao jedanaestero djece sa sedam žena, to je smatrala efemernim problemom, važnije je bilo vjerovati u Rastafari pokret, a to je ona podržavala svim srcem, pogotovo nakon posjeta kralja Hailea Sellasiea I. Jamajci. Macdonald je obavio dobar posao, imao je podršku Marleyjeve obitelji, no bilo je i nezadovoljnih, pogotovo u krugovima njegovih bivših suradnika. Ovaj put situacija je možda nešto jednostavnija, naime, o Bobu Marleyju upravo je snimljen igrani film, koji ne bi trebao izazvati nikakve kontroverze, budući da su mu producenti Ziggy Marley, pjevačev sin, Rita Marley i njih još nekolicina. Nenad Polimac za Jutarnji.

Solidna kompilacija igranih dijelova i izlaganja povjesničara koji tumače kad i zašto se Aleksandar odlučio na pojedine vojne kampanje. Godina je 334. prije nove ere, mjesto radnje je periferija Makedonije, gdje se povukao prestolonasljednik Aleksandar s dvojicom prijatelja, kako bi izbjegao dvorskim intrigama. Ipak, majka Olimpija poziva ga na dvor, jer mu se udaje mlađa sestra, a stjecajem okolnosti on bude svjedokom atentata na svog oca Filipa. Ispada da su ubojstvo kralja inscenirali Perzijanci, kako bi pripojili malu državicu na rubu svog velikog carstva, kojim upravlja Darije III. Vjerojatno niste znali da je taj stekao vlast bogatom ženidbom i da ga u samoj Perziji smatraju privremenim vladarom. Nenad Polimac za Jutarnji.

Snimljen prema istinitom događaju, još je jedan prilog nevjerojatnoj raznovrsnosti Waitijevog opusa. Već je premisa dovoljno luckasta i korištena u istoimenom dokumentarcu iz 2014. Naime, 2001. nogometna reprezentacija Američke Samoe izgubila je od Australije 31:0, što se smatra možda najgorim porazom u međunarodnim natjecanjima. Salijetali su ih novinari, htjeli su o tome snimiti dokumentarac, ali nogometna udruga Američke Samoe uporno je odbijala da se eksploatira njihov sramotni kiks. Brett i Jamison dobili su dozvolu jer su htjeli pokazati da reprezentacija time nije izgubila samopouzdanje, nego je tražila izlaz iz naizgled slijepe ulice. “Pun pogodak” je najintrigantniji sportski film koji ćemo gledati u ovom razdoblju, pa mu treba posvetiti i primjerenu pažnju. U prilično blijedom kino-repertoaru s kojim smo suočeni u posljednje vrijeme ovo je ipak nešto posebno. Nenad Polimac za Jutarnji.

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji…

Nenad Polimac preporuča seriju ‘Najopasnija igra’: Glavni junak (Liam Hemsworth) ima neizlječivu bolest i pred bankrotom je, pa pristaje na ponudu ekscentričnog milijunaša Milesa Sellarsa (Christoph Waltz) da sudjeluju u igri na život i smrt. Pravila su da se ne smije napuštati grad u kojem se akcija odigrava i da se ne koristi vatreno oružje. Sellars prati svaki potez svojih igrača preko high tech medija, no nije ni on baš tako svemoćan kako se čini… Najavljena je i druga sezona, opet s Waltzom u glavnoj ulozi, ali s novim igračem koji se bori za svoj život.

Ovog su tjedna objavljene nominacije za Zlatne globuse, a film ‘tick, tick…BOOM!’ izborio je dvije, za najbolji film i najbolju glavnu mušku ulogu (Andrew Garfield). Snimljen je po uspješnom kazališnom mjuziklu Jonathana Larsona, djelomično autobiografskom, no film se puno više oslanja na autorov životopis. Redateljski debi Lin-Manuela Mirande može se pogledati na Neflixu – piše Nenad Polimac. …

Tko zna kako bi izgledao film “Kralj Richard” da se među producentima nisu našle i kćeri naslovnog junaka, teniske superzvijezde Serena i Venus Williams. U pitanju je zbilja živopisan tip, u prvom braku imao je petoro djece (u filmu se to uopće ne spominje), koju je poslije odgajala sestra njegove žene. Zatim je oženio Oracene “Brandy” Price, s kojom film i počinje, dobili su Serenu i Venus, a Brandy je imala još tri kćeri iz prethodne veze. Richard Williams se manijakalno bacio na trening svoje dvije djevojčice. I sam priznaje da je možda bilo prerano da ubaci curice od četiri i pol godine u sportski režim, ali naposljetku se ispostavilo da je bio u pravu. Jutarnji…

“Zbornica” ima dosta plusova i poneki minus, a od potonjih svakako izdvajam izostanak likova školaraca. Također, u filmu nema nikakve ozbiljne priče, to si mogu dozvoliti Ingmar Bergman ili Robert Altman, jer kod njih je stil ujedno i sadržaj, no bolje je da to pravilo ne prenosimo na domaće filmaše, pogotovo ne na debitante poput Sonje Tarokić – piše Nenad Polimac. Jutarnji…

Štos je u tome da se u filmu tek tu i tamo izgovori poneka riječ, u svim scenama se pjeva (jedino je Cotillardicu sinkronizirala mezzo sopranistica Catherine Trottmann), čak i kad je junakinja na zahodu, pa u (za Caraxa) razmjerno čednim prizorima oralnog seksa te tijekom porođaja. Narativno, film je razmjerno uredan, krajnje netipično za redatelja, ali se ipak morao držati libreta braće Mael. Vizualno je zato impresivan, međutim, Carax tek povremeno koristi duge kadrove, a ponekad montira i unutar scene. Kao da se htio predstaviti kao novi Carax i u tome je u dobroj mjeri uspio. Nenad Polimac recenzira novi film Leosa Caraxa za Jutarnji.