O Andrašiću je ovih dana napisano mnogo toga lijepoga i točnoga. Točno je da je bio možda i najutjecajnija osoba hrvatske medijske scene druge polovine prošloga stoljeća. Bio je vizionar, znao je ostvariti ravnotežu između ozbiljnosti i lakšeg štiva, pružio je priliku mnogim poslije uspješnim novinarima i urednicima. Večernjak je u njegovo vrijeme imao prosječnu dnevnu nakladu od oko 370.000 primjeraka. Izdao je prvi poslovni imenik u samostalnoj Hrvatskoj, desetke stručnih rječnika i poslovnih knjiga. Uz to tucet stručnih mjesečnika. Bio je jedan od mnogih primjera menadžera koji su maknuti s dotadašnjih pozicija. Napravili su svoje uspješne male tvrtke. Ali doprinos razvoju nacionalne ekonomije ni izdaleka nije mogao biti onakav kakav bi bio da su ostali voditi velika poduzeća. Miodrag Šajatović za Lider.

Večernjakov redoviti suradnik Božo Skoko, inače suvlasnik PR agencije Millenium promocija i profesor na FPZ, tumačio je kako nema razloga za zgražanje zbog spominjanja tzv. Herceg-Bosne u Thompsonovoj pjesmi uz koju hrvatska nogometna reprezentacija proslavlja svoje sportske uspjehe. Prema negovom tumačenju, termin Herceg-Bosna značajno je stariji od ratova vođenih tijekom 1990-ih i u prošlosti se koristio kao naziv za čitav teritorij Bosne i Hercegovine. Isti je to revizionistički obrazac po kojem se učestalo u javnom prostoru pokušava rehabilitirati ustaški pozdrav. Skokinu manipulativnu tezu, međutim, demantira i sam Thompson. Tzv. Herceg-Bosna proglašena je pod pokroviteljstvom hrvatskog režima, cilj joj je bio otkidanje dijela teritorija Bosne i Hercegovine, njeno postojanje obilježeno je izostankom vladavine prava i ratnim zločinima, nestala je u vihoru ratnog poraza, a razgrađena je uz podršku međunarodne zajednice, baš poput Republike Srpske Krajine. Faktograf

“Ovih dana najavila sam svoju namjeru kandidiranja na predstojećim izborima za gradonačelnicu Zagreba. Dosad nisam bila veliki pobornik interesa za gradsku politiku, ali pristup rješavanju problema stanovnika nakon potresa, korone i poplave šokirao me i natjerao na drukčije razmišljanje. Grad godinama stagnira u razvoju, nema pravih investicija, odnos proračunskih sredstava i realiziranih gradskih projekata pokazuje da se dobar dio proračunskog novca troši bez jasne namjene”, kaže Vesna Škare Ožbolt

Da, otvorio sam mnoge puteve. Bilo je puno otpora, mene su s partijskih vrhova špotali kad bih se zaletio i u politiku i politička pitanja, recimo, sjećam se goleme svađe o reformi školstva sa Stipom Šuvarom. Znao mi je prilijepiti šljagu: ma što će nama o političkim pitanjima pisati onaj koji se oblači kao neki fićfirić i piše o hrani i piću. To vas je automatski dezavuiralo, ne u smislu tragičnih i ružnih posljedica, nego prezira u vlastitom krugu, pazite, ti naši krugovi međusobno su gnijezdo guja, tu svak’ svakoga grize, nema tu složnosti i uvažavanja ni prije ni danas. Večernji list

VBZ je upravo ekskluzivno obojavio sabrana djela nedavno preminulog književnika Bekima Sejranovića. U kompletu je pet knjiga, urednički ih potpisuje Drago Glamuzina, a u knjizi “Dnevnik jednog nomada” uvrštena je i neobjavljena priča majstora proznog ispovjednog pripovijedanja pronađena u laptopu nakon njegove smrti “Sto trideset sati bez sna”. Riječ je o neobično snažnoj, beskompromisnoj sejranovićevskoj priči proročke snage koju je Sejranović napisao na Valentinovo ove godine. Večernji list

Uz to, službeni podaci govore da tri najpopularnije pjesme na radijskim stanicama imaju najmanje dvostruko veću prisutnost u odnosu na singlove od četvrtog do stotog mjesta. Ili, kako zaključuju u Airplay Radio Chartu, Dua Lipa se trenutačno u Hrvatskoj “ponaša” poput domaćeg izvođača. Čak i bolje, jer je prije ovih 14 prvih mjesta 17 tjedana bila prva na popisu najemitiranijih pjesama u suradnji s Calvinom Harrisom i pjesmom “One Kiss”, a na hrvatskom Deezeru zastupljena je s tri singla među 10 “najstreamanijih” pjesama. Ukratko, Lipa je naša, makar kune i izbjegavale domaće glazbenike. Donosi Hrvoje Horvat za Večernji list

Neznalice ne znaju da su neznalice pa si umišljaju da su kvalificirani. Taj zaključak dvojice profesora društvene psihologije američkog sveučilišta Cornell – Davida Dunninga i Justina Krugera – otprije 20 godina više je nego aktualan, a nažalost bit će i dalje… “Lak pristup informacijama na internetu generira iluziju o znanju”, kaže Dunning i dodaje da se primjećuje rast nasilja nad znanjem, odnosno tko manje zna, ima sve veću potrebu podučavati stručnjake. Samo, kad si mrtav, ne patiš ti jer si mrtav, ali pate drugi, a isti je i učinak glupana. Piše Silvije Tomašević za Večernji list

Ali zbog svega toga, predstavnicima i predvodnicima Srba u Hrvatskoj, kako političkim tako i duhovnim, želim ovog ljeta dovoljno mudrosti, samostalnosti i snage za još jednu silno važnu odluku: da ne idu kao statisti i kulise na još jedno Vučićevo ritualno nacionalno samosažaljevanje, začinjeno proklinjanjem svih nas, Hrvata i drukčije mislećih Srba, koji smo za urlajuće glasove s kula njegova režima oduvijek i zauvijek “najcrnji srpski dušmani”. Bio bi to veliki doprinos našem međusobnom povjerenju i prijateljstvu. Komentira Branimir Pofuk za Večernji list

Nakon što smo dobili prvoga hrvatskog ‘jednoroga’, tvrtku koja je od startupa uspjela doći do vrijednosti više od milijardu dolara, red je postaviti pitanje imamo li još kompanija poput Infobipa. Potražili smo još tvrtki kojima bi to moglo poći za rukom. Startupi često nalete na problem kako dobru ideju pretočiti u uspješan biznis. I po tome sasvim je pogrešno gledati trenutačne bilance tih mladih poduzeća. Večernji list

Ali zbog svega toga, predstavnicima i predvodnicima Srba u Hrvatskoj, kako političkim tako i duhovnim, želim ovog ljeta dovoljno mudrosti, samostalnosti i snage za još jednu silno važnu odluku: da ne idu kao statisti i kulise na još jedno Vučićevo ritualno nacionalno samosažaljevanje, začinjeno proklinjanjem svih nas, Hrvata i drukčije mislećih Srba, koji smo za urlajuće glasove s kula njegova režima oduvijek i zauvijek “najcrnji srpski dušmani”. Bio bi to veliki doprinos našem međusobnom povjerenju i prijateljstvu. Piše Branimir Pofuk za Večernji list