Hrvatska je, prema Eurostatu, treća u Europskoj uniji po udjelu građana koji žive u vlastitim nekretninama – čak 91 posto. Ova tradicija ima povijesne korijene u težnji za sigurnošću, obiteljskim nasljeđem i statusom, ali i u nesigurnostima tržišta najma. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, čak 30 posto kuća i stanova u Hrvatskoj zjapi prazno, dok su cijene nekretnina za kupnju i najam među najvišima u regiji. Ova neiskorištenost prostora i rastući troškovi stanovanja stvaraju prepreke za one koji nemaju riješeno stambeno pitanje, posebice mlade. Unatoč povijesnoj prisutnosti zadruga u Hrvatskoj, model stambenih zadruga i dalje je mnogima nepoznat. Čak 90 posto ispitanika nikada nije imalo doticaja s ovim načinom stanovanja, a samo 8,6 posto zna nekoga tko je tako riješio svoje stambeno pitanje, najčešće u inozemstvu. Zgradonačelnik

Pitanje priuštivog stanovanja u Hrvatskoj postaje sve aktualnije, a model stambenih zadruga sve se češće spominje kao jedno od mogućih rješenja. Sindikati, kao predstavnici radnika, imaju potencijal igrati ključnu ulogu u ovoj priči. Zadrugarstvo se temelji na solidarnosti i zajedničkim interesima članova. To nije model kojim se ostvaruju ogromni profiti, već model koji ljudima omogućuje pristupačnije stanovanje ili štednju kroz uzajamno ulaganje. Nažalost, nepovjerenje u takve projekte često je rezultat loših iskustava iz prošlosti i generalne sklonosti građana da više vjeruju bankama i fondovima nego vlastitoj zajednici. Hrvatska stambena strategija do 2030. godine u više navrata spominje potrebu za priuštivim stanovanjem, ali iz jedne takve organizacije smatraju da zadruge nisu dovoljno uključene u tu strategiju. Zgradonačelnik, Savjeti

Dok tržište nekretnina luduje, stambene zadruge u Europi tiho grade temelje stabilnosti, pristupačnosti i zajedništva. Inspirirane lokalnim zakonodavstvom, financijskom infrastrukturom i podrškom zajednica, one nude model koji uspješno prkosi tržišnim turbulencijama. U Njemačkoj stanari upravljaju. imaju kontrolu, sigurnost, a sklapaju i financijske saveze. Na ruku im ide i porez s nekim povlasticama. U Švicarskoj plaćaju samo stvarne troškove, a fokusirani su na ekološku održivost. U Italiji nude subvencije za obitelji s niskim primanjima, dok članovi sami organiziraju život i održavanje. U Španjolskoj se baziraju na korištenje ispred vlasništva, zbog čega stambenim zadrugama prodaju nekretnine po nižoj cijeni od tržišne. U Nizozemskoj zadruge stavljaju u gradske planove, a daju i povoljne kredite i subvencije. Hrvatska može naučiti iz svega toga kako kroz zadružni model stanovanja, uz podršku lokalnih vlasti, povoljne zakonske okvire i specijalizirane fondove, osigurati dugoročnu stambenu pristupačnost i stabilnost. Zgradonačelnik

U tom modelu građani se udružuju i zajednički vode proces izgradnje stambene zgrade u kojoj namjeravaju živjeti. Izgrađena zgrada je u vlasništvu zadruge, a njezini članovi upravljaju imovinom koja je vlasništvo zadruge te imaju pravo korištenja stambenih i zajedničkih prostora u skladu s ugovorom. Stanarsko pravo je doživotno, s mogućnošću nasljeđivanja, stoji u obrazloženju mjere koje je objavio Grad Pula. Vezano za same troškove izgradnje, oni su smanjeni zbog niske (sufinancirane) naknade za pravo građenja, „što rezultira i priuštivim stanovanjem. Na taj način nema profita za investitora te su stambene zgrade mnogo jeftinije nego što bi to bilo na tržištu“, objašnjava se za Forbes.

Zadružna stanogradnja, popularna prije stotinu godina, možda bi danas mogla biti rješenje za nedostupnost stanova. Primjeri iz Ljubljane i Zagreba pokazuju kako su organizirane zadruge gradile pristupačne domove. Iako su današnji državni programi subvencija stanovanja u Hrvatskoj pridonijeli rastu cijena, zadružni modeli, poput onog u Križevcima, nude novu nadu. Rekonstrukcija vojarne u stambenu zgradu prema etičnom financijskom modelu pokazuje potencijal, no ostaje pitanje može li ovakav pristup postati šire prihvaćen u suvremenom društvu. Forbes

1. Faza 0 – Prvi koraci:
   Održava se sastanak s gradonačelnikom i kreira strateški dokument za priuštivo stanovanje, zajedno s pravilnicima na lokalnoj razini.
2. Faza 1 – Prostorna analiza i model:
   Odabire se adekvatno zemljište, kreira projektni program zgrade i izrađuje studija izvodljivosti.
3. Faza 2 – Promocija i edukacija građana:
   Projekt se promovira, a građani sudjeluju u edukativnim radionicama o zadružnom stanovanju.
4. Faza 3 – Natječaj za dodjelu zemljišta:
   Definiraju se uvjeti i kriteriji za dodjelu zemljišta, a nakon toga se bira zadruga koja će graditi.
5. Faza 4 – Realizacija:
   Stambena zadruga osniva se i vodi projekt izgradnje zgrade, uključujući i financijske aspekte.
6. Faza 5 – Korištenje i upravljanje zgradom:
   Stanari i zadruga upravljaju zgradom i rade na njenom daljnjem razvoju.

Ovaj kompleksni proces ovisi o podršci jedinica lokalne samouprave, a stambene zadruge često pružaju povoljniju opciju stanovanja u usporedbi s tradicionalnim kupovanjem stana ili kuće. Savjeti

U Hrvatskoj, unatoč velikom broju praznih nekretnina, podstanarstvo je rašireno, osobito među mladima. Problem s priuštivim stanovanjem dodatno otežavaju visoke cijene i apartmanizacija. Rješenje u obliku stambenih zadruga nije popularno jer Hrvati nisu upoznati s tim konceptom. Gotovo 90% ispitanika nema iskustva s njima, a razlog leži u nedostatku institucionalne potpore i ugašenom Hrvatskom savezu zadruga. Iako ovaj model uspješno funkcionira u drugim europskim zemljama, kod nas zadrugarstvo ostaje marginalizirano i neprepoznato. Savjeti

Tržište nekretnina u Hrvatskoj cjenovno je na vrhuncu, a po svemu sudeći taj će se plafon još i podizati. Živjeti kao podstanar, pogotovo mladima i/ili samcima, često je neopisiv financijski udar. Može li današnja ideja o ponovnom pokretanju stambenih zadruga zaživjeti? Stambene zadruge, organizacije koje su tražile priuštivo stanovanje postojale su kod nas i prije Prvog svjetskog rata, a u Jugoslaviji bile su normalna stvar, produžetak poduzeća. Osim osobne ušteđevine članova, financijsku konstrukciju stanogradnje kroz zadružni model činila su javna sredstva namijenjena stanovanju, materijalni resursi koje su zadrugari mogli unijeti u fond zadruge.

U Hrvatskoj su ukinute odlukom Ustavnog suda 2000. godine, no ipak je kasnije omogućeno osnivanje zadruga, samo što se one baš ne koriste. Ako kao društvo i dalje potičemo samo vlasništvo nad stanom kao jedinu stambenu sigurnost, što vidimo da u praksi ne funkcionira, onda će bilo kakvi drugi oblici stanovanja poput podstanarstva ili zadružnog stanovanja ostati nesigurni. Jasmina Džanović za Savjete.

Stambene zadruge drugačije su pravne naravi od javnog stanovanja. One podrazumijevaju određeni vid investicije u zgradu od strane njenih stanara, ali cijena stanova je jeftinija od tržišne jer se u dogovoru s lokalnom samoupravom dobiva javno zemljište i nema profita investitora. Jedan od najrobusnijih modela za dugotrajno postizanje priuštivih kvadrata s ugrađenim mehanizmima protiv tržišne špekulacije. U Švicarskoj banke čak posuđuju od stambenih zadruga jer se pomoću logike internih mehanizama jako dobro odupiru sve češćim krizama. Uključivanje svih stanara u različite faze projektiranja zgrade dovodi do prilagođenosti prostora potrebama stanara, promovira se ekološki održiva gradnja i otvara se mogućnost kreiranja dodatnih sadržaja za stanare i lokalnu zajednicu. U Hrvatskoj je ona generalno provediva unutar postojećeg Zakona o zadrugama, s jednim problemom: zadruga je na kraju dužna prenijeti vlasništvo tim stanarima, dok se u osnovi gleda da zadruga ostane trajni vlasnik nekretnine. H-alter