Prošlih godina ljudi koje poznajemo, uključujući i nas, ostali su bez vremena, zaglavljeni u nekom beskrajnom radnom danu: nitko više ne gluvari, ne šeta, ne pije kavu, ne uživa, a ovo ljeto je postalo bjelodano kako je većina ljudi u Hrvatskoj, osim bez vremena, ostala i bez novca. Ako ćemo ovu stvar promatrati iz perspektive nekoga tko se bavi knjigom, recimo kao pisac ili recimo kao čitateljica – knjige se zbog nedostatka vremena uglavnom čitaju u prijevozu ili ljeti, za vrijeme godišnjeg. Taj paradoks je jedna od draži kapitalizma – što manje novca imaš to više radiš i imaš manje vremena za lijepe stvari. Kada poplaćaš sve račune, nahraniš i obučeš djecu, još uvijek možeš otići u prvu knjižnicu i posuditi knjigu, ali naravno da to nećeš napraviti, jer ima toliko toga za odraditi ne bi li u šupalj džep upao još koji cent. Novosti

Dobila sam najzagrebačkiju nagradu za roman o Dalmaciji u kojem piše da je Hajduk pobijedio Dinamo 6:0, što se nije dogodilo, ali književnost je tu da popravlja svijet. Uza sve mane koje gradovi neizbježno imaju – uz recimo povijesnu činjenicu da je ovu istu nagradu bila dobila i Dubravka Ugrešić koju će nedugo potom taj isti Zagreb natjerati da ode zauvijek ili uz recentnu činjenicu da ako se nagnem kroz prozor, vidim bagere koji ruše secesijsku vilu kako bi Opus Dei tamo napravio svoj centar –  čini se da Zagreb ipak može biti grad naših sretnih trenutaka. Iz moje perspektive, možda i zato što kat ispod mene živi suseda Purgerica koja svaki dan ispod velike fotografije Zubina Mehte u hodniku ostavi mali poklon ili vedru poruku za moju djecu ili zato što volim ovu zelenu ulicu niz koju klizi plavi tramvaj kao i mnoge vinjete Medveščaka, Trešnjevke, Dubrave, Jaruna, Zapruđa… Novosti

Uzalud na školama piše da su mjesta nulte tolerancije na nasilje ako su dio kulture u kojoj je nasilje prihvatljiv obrazac ponašanja. A oružje je podjednako obljubljeno i slavljeno i na ekonomski naprednom, bešćutnom, a divljem Zapadu, i na retardiranom Istoku koji se busa u svoju patetičnu ratničku prošlost. Budućnost nije samo u STEM-u, niti je sreća u pobjedama na natjecanjima i prosjeku 5.0. Odgajati voljene i suosjećajne ljude značilo bi stvoriti zdravo i sretnije društvo, ali to nije lako u sredini koja veliča agresivnost i kompetitivnost, a gnuša se emocija koje nisu mržnja i bijes. Postoje trenuci kad je to potrebno jasno i jednostavno reći: tragedije drugih i naše su tragedije, a nakon što se nad njima dobro isplačemo, treba tražiti načine kako afirmirati ljubav, solidarnost, prijateljstvo, sve te krindž stvari koje spašavaju živote. Novosti

Prije stotinjak godina Karel Čapek, svjetski slavan češki pisac, prvi je upotrijebio riječ “robot“, a taj će pojam ubrzo postati sinonim za umjetnu inteligenciju. Drama govori o tome što bi se dogodilo kad bi čovjek izumio neživo biće koje bi mu postalo superiorno i to, pogađate, ne završi dobro. U isto to vrijeme, August Cesarec pisao je o ropstvu i baš o svemu što i danas muči mnoge, a o čemu se u javnosti jedva govori: podstanarstvu, ovrhama, prosjacima, iskorištavanju djevojčica i žena, tajkunima, financijskoj krizi i nemoći da se običan tip izbori s čarima sistema. Prema najnovijim podacima Europske komisije, 20 % građana Hrvatske je siromašno ili “u riziku od siromaštva”. Stogodišnji skor napretka i nazatka hrvatskog društva ovakav je: narod jede i kruh i kolače, uglavnom nezdrav kruh i loše kolače, ali trbusi su mirni i sve su prilike da će se prije robova pobuniti – roboti. Novosti

I tu je, tko želi vidjeti, u nekoliko slika sve, sitnice i krupne stvari iz Dubravkina književnog i životnog kufera: književnost kao velika matrjoška; sposobnost da bude najmanja u najvećoj; jednako bitni dragulji i drangulije; vještina i erudicija u službi proste igre. A može i dalje: igra u službi književnosti; riječi u službi otpora. Da je spomenuti kufer odavno prešao granice jezika i književnost, iz koje se davno i ne svojom voljom autorica zauvijek izmjestila, o tome su mnogi pisali, a još mnogiji nisu. Pisala sam i sama, prije jedanaest godina. Tekst se zvao “Tko je nama Dubravka Ugrešić?”, a ticao se novinske crtice, jedine kojom je bilo zabilježeno da je primila važnu međunarodnu nagradu. Kolegica Ivana Perić iz Nade mi nekidan daje prijedlog: Eto, možeš napisati tekst “Tko je nama Dubravka Ugrešić 2”, jer sve je isto. U bezuboj hrvatskoj književnosti Dubravka i nema boljeg mjesta od margine. Otpor zahtijeva nove forme i glas koji se razlikuje od nacionalnih ili patrijarhalnih kanona, ali rijetko kad je taj glas (bio) ovako samosvojan kao što je njezin. Novosti

Jedna od himni feminističkog pokreta je pjesma “Kruh i ruže” nastala 1912. tijekom štrajka radnica u tekstilnim tvornicama protiv “prosjačkih plaća i rada djece”: Dok marširamo, marširamo u ljepoti dana/Milijuni zamračenih kuhinja, tisuće posivjelih zdanja/Dotaknuti su sjajem svim koji iznenadno sunce pruža/Jer ljudi čuju naš pjev: Kruha i ruža! Kruha i ruža! Generacija djevojaka moje kćeri odrasta sa saznanjem da se, ako ne žele, ne moraju udati ni imati djecu. Da će njihovi roditelji podjednako prihvatiti njenog partera ili partnericu, bez obzira na rasu ili nacionalnost. Roditelji danas ne očekuju da djevojka ostane u vezi s nekim tko bi ju mogao udariti, vrijeđati ili izgovarati rečenice poput “Oprao sam TI suđe”. No, žive li današnje djevojke sretnije od svojih majki i baka u društvu u kojem – svatko sebi kupuje cvijeće? “Misliš u društvu u kojem se svi hrane u pekari jer imaju taman za kruh, ali ne i za ruže?”, dobacuje kći. Novosti

Rodila sam se taman u doba da ne mogu sa sigurnošću znati je li Split stvorio Smoju ili Smoje Split, dajući mu u širem diskursu jedan identitet grezog, ali nikad vulgarnog, već zavodljivog i privlačnog pučkog mediteranskog grada – osebujnog kakav uistinu jest i prčevitog, kakav već odavno nije. Kako je Miljenko Smoje, kao kroničar grada i Dalmacije, uzimao ravno iz života, tako su i čitatelji njegovih novinskih priča i reportaža, ili gledatelji slavnih serija “Malo misto” i “Velo misto” snimljenih prema njegovim scenarijima, uzimali njega zdravo za gotovo. Danas će to, oni koji su ga pratili i čitali, komentirati ovako: “Svi smo ga čitali i bilo nam je zanimljivo i mislili smo da je to sad tako i da će trajat zauvik. Ali zapravo smo tek kasnije shvatili da je Smoje bio genijalan i nije se ponovio.” Novosti

U Ribnjak siđem kao u svoje dvorište. Nekad legnem na klupu ili na travu i gledam krošnje. Recimo, kao prekjučer kad sam zaboravila uzeti novac iz bankomata i ostavila ga tko zna kome. Legla sam u Ribnjak dok me ne prođe ljutnja na samu sebe. Pokazujem prijateljici ženu koja se skinula u košulju, bosa je i već neko vrijeme grli stablo. Uzemljila se, kažem. Danas me zvala jedna mlađa žena koja se želi uzemljiti, kaže mi prijateljica koja radi u Arhivu. Ali preko prezimena. Kaže da je njeno prezime premekano, preslabo, da je u neravnoteži s njom kao osobom, da joj fali korijen i da joj treba neko snažnije prezime koje će je prizemljiti i uzemljiti. Zato je, kaže prijateljica, ta žena nazvala Arhiv da joj iskopaju korijene, prezimena predaka, da pronađe ime koje najsnažnije zvuči, da ga uzme, da se napokon učvrsti, uzemlji. Mi smo, na klupi u Ribnjaku, posumnjale da će to biti moguće, ali tko bi znao. Novosti

Sa svojim bijelim licem i urednim papirima od nove godine možeš putovati gdje god ti se prohtije, od jučer za tebe granice gotovo da i nema, ali ipak pod uvjetom da si na privremenom boravku: turistkinja, studentica, stipendistica kakve kulturne zaklade ili jeftina radna snaga. Za tvoje tamnopute suputnike iz busa, uvijek će se naći i žilet-žica i batina u ruci pravde, kakav čuvar zakona da ih legitimira ili rampa da ih zaustavi. Naše šume su ih pune, tih rampi postavljenih da migrantima zabrane prolaze. Na jednu si naletjela nedavno, skupljajući kestenje na Petrovoj gori, sjećaš se? Ta simbolična granica izaziva te i podsjeća: izbor je tvoj, dok nimalo simbolične granice država ne ostavljaju puno izbora, one su rampe pred kojima i zbog kojih jedni gube živote da bi drugi mogli sačuvati povlastice. Granica je, i mimo Schengena, definitivno riječ godine. Novosti

Kao žena, za razliku od momaka koji su ipak zajedno u rovu, u svojim bitkama bila je sama. Sama kao prst, kako kaže narod, a narod u ovom slučaju zna što govori. Nakon što je za vrijeme rata napustila nepreboljeni Beograd i otputovala preko oceana, skrasila se u Rijeci, gradu koji ju je nervirao i volio. Tu je napisala svoje velike romane u eksperimentalnom ključu, stilski besprijekorne i politički angažirane, koji su, kako se to kaže, naišli na veliki interes “u regionu”, ali i nerazumijevanje i ignoriranje (što je neki naš kukavički oblik osporavanja). Daša Drndić nije bila koncilijantna, bila je jača, zato smo je i voljeli. Ipak, zadnje što mi je napisala, već jako bolesna, bilo je: “Ja sam sad zrela za pisati o ljubavi, ali mislim da mi se neće dati. Ja ću opet o fašizmu.”. Novosti