U nacističkoj Njemačkoj sport je postao sredstvo ideološke obuke i pripreme za rat, zamijenjen pojmom „tjelesnog odgoja“. Kolektivna snaga i poslušnost bili su važniji od individualnih uspjeha. Sport je oblikovao „idealnog“ arijca, a žene su vježbale za ulogu majki. Olimpijada 1936. iskorištena je za imidž države, dok su Židovi postupno isključeni iz sporta. Nakon Igara, maska je pala – uslijedio je progon i kraj židovskog sporta. DW

U Klagenfurtu je otvorena izložba Hitlerova izvršna vlast – austrijska policija u doba nacizma, koja prvi put koristi tajne arhive austrijskog Ministarstva unutarnjih poslova. Fokus je na ulozi policije u progonima, zatvaranjima i egzekucijama, posebice u Koruškoj i Gorenjskoj. Prikazane su sudbine žrtava, poput obitelji Kogoj i Sadovnik. Istraživanje otkriva da je policija imala ključnu ulogu u održavanju nacističke vlasti i sudjelovanju u holokaustu, a mnogi krivci nikada nisu odgovarali. Izložbu su organizirali austrijski i slovenski istraživači, a ostaje otvorena do 4. svibnja. tportal

Mark Mazower u knjizi “Hitlerovo carstvo – Nacistička vladavina u okupiranoj Europi” istražuje kako su nacistički planovi ekspanzije i etničke homogenosti propali zbog unutarnje dezorganizacije i neodrživih ideja. Nacisti su, inspirirani kolonijalnim upravama velikih imperijalnih sila, pokušali u Europu uvesti kolonijalne prakse, ali su se suočili s kaosom i otporom. Mazower uspoređuje nacistički nacionalizam s kolonijalizmom i povlači paralele s recentnijim primjerima nacionalističkih politika, zaključujući da je nacionalizam ponovno aktualan u različitim oblicima diljem Europe. Novosti

Alice Weidel tvrdi da Adolf Hitler nije bio “desničar”, već “komunist”. Ova revizionistička tvrdnja, odnosno pokušaj reinterpretacije povijesti u vezi s nacizmom, nije nova i stalno se iznova pojavljuje. U Mein Kampfu Hitler se uvelike obrušavao na marksizam, komunizam i socijal demokraciju, a prve žrtve, koje su 1933. godine bile zatočene, mučene i ubijane u koncentracijskim logorima bili su ljevičari, komunisti, socijaldemokrati, socijalisti. Radi se o pokušaju distanciranja krajnje desne stranke AfD od Hitlera i nacizma. Hitler se također ne može nazvati komunistom jer je bio antisemit i rasist. Ta teza ne stoji ni za ekonomske poglede. DW… Inače, ove se godine obilježava sto godina od objave Mein Kampfa.

Na društvenim mrežama neki korisnici povlače direktne paralele s nacistima, posebno s SS-ovim časnikom Aloisom Brunnerom, koji je 1945. pobjegao u Siriju. Brunner je bio jedan od najvažnijih suradnika Adolfa Eichmanna, odgovoran za progon, protjerivanje i deportaciju šest milijuna Židova. Međutim, Brunner nije bio jedini pripadnik SS-a ili Wehrmachta, koji je pronašao utočište u Siriji. Mnogi od njih su bili direktno angažirani u Generalštabu sirijske vojske s jednogodišnjim ugovorima, gdje su savjetovali vojsku i vojnu obavještajnu službu. Jedan od elemenata mučenja koji je Asadov režim koristio donedavno bila je tzv. „njemačka stolica”, na kojoj se žrtvama lomila kralježnica. Povremeno se iznosila pretpostavka da je Brunner njezin izumitelj. To je moguće, ali nije dokazano. Međutim, sirijski državni vrh nije se oslanjao samo na pomoć nacističkih bjegunaca. Oni su koristili i pomoć Službe državne sigurnosti tadašnjeg DDR-a (Stasi). Politički, to se uklapalo u logiku Hladnog rata, jer je Sirija 1960-ih bila nesvrstana, ali se sve više približavala Istočnom bloku pod vlašću režima koji je vodila stranka Baath. Generalno, teško je dokazati direktan utjecaj nacista ili tajne policije DDR-a, ali pristup mučenjima u Siriji pod Assadovim režimom doista nalikuju na one nacista. DW

Temeljna ideja je da se plavo bolje širi u atmosferi i stoga je jasno vidljivo izbliza. Međutim, velika prednost bila je ta što je boju teže vidjeti iz zrakoplova. Onih koji bi mitraljirali sve što se kreće na zemlji. Zato je Njemačka već 1933. godine prešla s crvenih na plava svjetla upozorenja. Očigledno se već tada pripremao ulazak u ratove. Tijekom Drugog svjetskog rata druge su zemlje slijedile ovu teoriju o zamračenju. Nakon rata, plava boja se održala i 50-ih godina prošlog stoljeća postala je etablirana diljem Europe kao boja za svjetla upozorenja. Štoviše, boja se gotovo ne pojavljuje u prirodi koja okružuje ceste i stoga se odmah ističe. Također bolje prodire kroz maglu i vidljivija je na jakom suncu. Revija HAK

Nacionalsocijalisti su rano prepoznali ogroman potencijal radija i iskoristili su ga čim su mogli – da izvrše utjecaj na tada skoro 70 milijuna Nijemaca. Jeftini uređaj za mase, pomno kontroliranje radio-programa i prijetnja smrću za slušanje stanica iz inozemstva – tako su nacisti širili svoju propagandu i lažne vijesti – od početka do kraja. Narodni prijemnik je predstavljen javnosti 18. kolovoza 1933. u Berlinu, na Velikoj njemačkoj izložbi radio-tehnike gdje je prodano prvih 100.000 primjeraka. Uspjeh je bio ogroman: početkom 1932. u Njemačkoj je bilo četiri milijuna radio-pretplatnika, a na vrhuncu 1943. je oko 16 milijuna Nijemaca plaćalo dva RM-a mjesečno. Postoje samo dva programa, jedan nacionalni i jedan lokalni. Od prvog dana rata služili su se lažima, a s njima je sve i završilo. DW

Današnja Rusija nije ništa naučila iz raspada Sovjetskog saveza ili možda ne želi izvući pouke. Čitav koncept „specijalne vojne operacije“, kako je Kremlj i Putin nazivaju, baziran je na imaginarnoj borbi protiv „novih fašista i neonacista u Ukrajini koji prijete Rusiji“. No zaboravlja se da su upravo nacisti, zarobljeni na kraju Drugoga svjetskog rata, pomogli u obnovi i razvoju i SSSR-a i Sjedinjenih Američkih Država. U sklopu tajne operacije “Paperclip” (Spajalica) u SAD, a djelomice i u Veliku Britaniju i Francusku stiglo je nešto više od 5400 zarobljenih nacista među kojima i gotovo 2000 znanstvenika – biologa, kemičara i graditelja aviona. Čim su od poljskih „dvostrukih“ agenata saznali za tu operaciju, Sovjeti su pokrenuli sličan program. Do 1946. povukli su više od 6000 bivših nacističkih znanstvenika i oficira, no za razliku od američke „Spajalice“, oni su ostali u statusu ratnih zarobljenika, bez prava da povedu svoje obitelji. Aljazeera /Jutarnji

Premda film ni izbliza nije umjetnički važan kao neka druga ostvarenja velikog redatelja, Bijeg u pobjedu je bio nevjerojatno popularan u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Posebice u Europi. Jasno je i zašto. Huston je kao nitko prije njega na filmskom platnu isprepleo Drugi svjetski rat, nacizam i nogomet. Priča je jednostavna. U nacističkom logoru u okupiranom Parizu britanski časnik, a inače bivši nogometaš Colby (Michael Caine), dogovorio je nogometnu utakmicu između logoraša i nacista s njemačkim časnikom Karlom Von Steinerom (Max Von Sydow), također bivšim nogometašem, kojeg je puno više zanimao nogomet od bolesne ideje Adolfa Hitlera. Početna ideja je bila da se nogometna utakmica iskoristi kao platforma za bijeg iz logora kroz iskopani tunel ispod stadiona tijekom poluvremena, no kako je u sportu, baš kao i u životu, važno pobijediti i pri tome dati vlastiti maksimum, igrači su na svoju ruku odlučili završiti susret i pokazati da su bolji od protivnika. U filmu je nacist aplaudirao protivničkom strijelcu, no u stvarnosti je bilo drugačije… Index filmska (i povijesna) retrospektiva.

Dokazi o vojnom usmjerenju jugoslavenskog nuklearnog programa su u dokumentu pod naslovom “O dva bitna uslova za razvitak atomske energije” iz 1953. godine, što su ga potpisali Stevan Dedijer, Pavle Savić i Nizozemac Robert J. Walen, viši znanstveni suradnik u Vinči. U tome se dokumentu navodi da je prvi od dva cilja jugoslavenskoga programa razvoja atomske energije “proizvodnja atomskog oružja”. Drugi je cilj bio “uporaba atomske energije u gospodarstvu”. No, početkom 1960-ih Tito je iznenada obustavio program razvoja nuklearnog oružja, a razlozi za to još se propituju. Jutarnji list