U prepunoj dvorani Vatroslava Lisinskog održan je koncert u čast Arsena Dedića, na kojem su nastupili Rade Šerbedžija, gitarist Miroslav Tadić i Zagrebački solisti. Umjetnici su kroz nove aranžmane podsjetili na Arsenovu beskompromisnost i satiru, uspoređujući njegov značaj s onim Franka Zappe i najvećih hrvatskih pjesnika. Šerbedžija se s posebnim pijetetom prisjetio njihova posljednjeg zajedničkog nastupa iz 2015. godine, ističući kako Arsenova “nematerijalna baština” postaje sve popularnija nakon njegova odlaska. Večer je bila prožeta emocijama, slaveći čovjeka koji je bio mnogo više od kantautora – istinskog mudraca i pjesnika.

Rade Šerbedžija: Vremena su opasna, dužnost je umjetnika na to upozoriti

Kazalište Ulysses, koje su redateljica Lenka Udovički i glumac i glazbenik Rade Šerbedžija pokrenuli davne 2001. da bi na otoku Malom Brijunu odigrali veliku predstavu „Kralj Lear“, usprkos svim iskušenjima je napunilo 25 godina svoje umjetničke plovidbe. Rođendan je proslavljen 19. srpnja na pozornici Malog rimskog teatra u Puli. Bilo je tu raznih poznatih imena, od glumačkih diva Ksenije Marinković i Branke Katić do glazbenih velikana Vlatka Stefanovskog i Darka Rundeka, te mnogih drugih. Za Vidu ističe da je pozitivna energija jedino što nam treba u svijetu punom ratova i stradanja.

Postoje li uopće sretna vremena? Da. To su vjerojatno ona vremena neposredno poslije velikih revolucija, narodnih preporoda ili svjetskih ratova. Vremena kad pobjednici grade svoje nove svjetove iskazujući blagost i milost čak i prema dojučerašnjim neprijateljima. U takva vremena, kad se zemlja oporavlja i rane zacjeljuju, mogu se proživjeti i neka sretna djetinjstva. Danas, s nekom gorčinom i sjetom, priznajem da je i moja generacija imala sretno djetinjstvo i sretnu mladost, ali generacija naše djece, rođene početkom 70-ih prošloga stoljeća, postala je jedna od najnesretnijih generacija. Mnogi ubijeni u nekim vojskama u kojima nisu ni željeli biti, a mnogi koji su sačuvali žive glave na ramenima, pobjegli su u strane svjetove, tamo gdje bombe ne padaju i gdje su ratne sirene utihnule. Negdje sam pročitao rečenicu da ratovi prestaju kada se popuni određena kvota umrlih i nestalih. Pa je li ovaj gore sveti bilježnik zaspao? Meni se čini da je taj broj odavno popunjen… Rade Šerbedžija za Autograf

“O nastanku pjesme mogao bih napisati kratki roman.” započeo je Edo. “Kad mi je Koolade poslao taj beat, za jednu noć sam napisao i pjesmu. Beat je takav da izvlači sve iz tebe. Znao sam da mi u pjesmi treba i Đorđe Miljenović” Ali i dalje je nedostajalo “ono nešto”. “Neki govor, recital, istina koja će emotivno protresti i istresti iz gaća sve nas… Rade Šerbedžija… Pronašo sam njegov broj, nije bilo lako nazvat takvog giganta, znam i koliko je zauzet. Poslao sam mu mailom pjesmu i svidjela mu se. Tražili smo odgovarajući tekst, bacali jedan drugome prijedloge. Nešto moje, nešto njegovo, nešto tuđe, ali nikako da kliknemo obojica s to je TO. I onda je Rade samo javio da je poslao pjesmu Miljenku Jergoviću i da je on rekao ma nema frke, napisat će tekst za njega, za nas. Pa jebote ovo će biti plafon! To mi je bila prva pomisao.” “Kakva pjesma… Motaj kablove. Emotivna, jako osobna pjesma, teško mi je za slušat, teško za repat. Čišćenje, to je TO, zbog ovog radim ovo što radim”, zaključuje Edo Maajka. Novilist

Mimi je kreirala lik, Eliot Almu, kroz koju predstavlja pjesme koje govore o njenim najintimnijim i najiskrenijim mislima, osjećajima i životnim iskustvima. Sve pjesme snimljene su u Eve studiju u Manchesteru nakon što je Mimi diplomirala na „Paul McCartney’s Institute For Performing Arts“ u Liverpoolu. Band koji je odsvirao sve na albumu čine njezini prijatelji i kolege s fakulteta Daniel Astles, Zack Smith, Bobby Finnegan, Enric Verdaguer i Louie Miles. EP, sastavljen od šest pjesama, producirao je Finn Howells, a svu glazbu i tekstove napisala je Mimi. Rođena u Londonu, odrasla u Los Angelesu, Londonu i Rijeci, Mimi je dijete svakog od tih gradova. Pjesme piše na engleskom, koji joj je prvi jezik. Music-box Njezin otac je poznati glumac Rade Šerbedžija koji se prisjetio kako mu je 13-godišnja Mimi izvodila svoje pjesme na gitari dok ju je vozio svaki dan u školu. Tportal

A samo sam te pitao što da radim i kako da se postavim prema ovima iz Vinkovaca što mi otkazuju koncert na koga su me bili pozvali. I lijepo si mi kratko i jasno rekao što da radim i ja sam otprilike tako i napisao u svojoj kratkoj izjavi, u kojoj sam rekao da mi se čini da je to jedna obična politička manipulacija i da ja ne želim napisati da zbog svojih drugih obaveza ne mogu održati taj koncert.Treba li i takvim ljudima objašnjavati da Borisov krik ”Jebo vas Vukovar” nije psovka nego  vapaj u nebo? I žalosno je da mnogi ljudi ne mogu prepoznati tu njegovu literarnu montažu u kojoj prividna psovka postaje preklinjanje da se od Vukovara, grada heroja i grada mučenika, prestane graditi mramorna grobnica, pretrpana obiljem grobljanskoga cvijeća i mirisa smrti, već da se taj lijepi grad na Dunavu okrene životu i da se njegovi stanovnici počnu osjećati u svome gradu kao oslobođeni i sretni ljudi, uživajući blagodati svakodnevnoga života i dijeleći svoje radosti, tuge i brige, koje sam život, već sam po sebi, donosi ljudima. Rade Šerbedžija napisao je pismo Borisu Dežuloviću koje se može pročitati na Autografu.

Šerbedžija je nakon nastupa u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski prošlog tjedna trebao gostovati i u Vinkovcima u sklopu Filmskog festivala glumca. Ne znamo da li Šerbedžija možda nije dovoljno dobar glumac da nastupi na festivalu glumaca, ali se gradonačelnik Ivan Bosančić dosjetio da nije pogodno održavati koncerte u vrijeme godišnjica obilježavanja pada Vukovara, i tražio od organizatora da odgodi nastup Šerbedžije… Čudi naivnost kojom se neki i danas upuštaju u takve procjene, kao da ne znaju kakve će reakcije uslijediti i kakva će ih medijska kletva sustići. Prije svega, otvorivši ponovno duboki bunar podjela, nakon nepotrebnog zahtjeva – zapravo odluke, znamo li da su Grad Vinkovci pokrovitelj festivala – gradonačelnik je jednim potezom Šerbedžiju ponovno stavio u poziciju “persona non Croata”. Na površinu su opet poput dreka isplivale sve one taktičke pogreške i zlobne, opasne rasprave o nebitnim stvarima koje služe za zamutiti bunar, a koje mnogi ostrašćeni tumače kako im se prohtije, najčešće potpuno pogrešno. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list

Tereza je mlada udana žena koja ima životne probleme – kakve, a i kako će se s njima izboriti za svoj identitet i sreću – to nerado otkriva redatelj filma “Tereza 37” Danilo Šerbedžija. Ali pokazat će nam to Lana Barić, prvakinja zagrebačkog HNK, u glavnoj ulozi Tereze, koja je ujedno i scenaristica filma koji se čeka s nestrpljenjem. Jutarnji list