Poznati srpski glumac napisao je knjigu, a Zoran Stajčić ju recenzira za Ravno do dna: Bilo je nezamislivo do nedavno, kad se pojavilo „Stovarište“, autobiografska knjiga kojoj već na unutrašnjosti preklopnog straničnika naslovnice između ostalog stoji: „ne bojte se, nema nameru da postane pisac“. Izlaskom je „Stovarišta” Sergej Trifunović je pisac već postao, a nakon što dođete do korica s druge strane, s uzdahom zaželite da s literarnim radom i nastavi u nekoj budućnosti, iako od formalnog obrazovanja ima jedino završenu osnovnu školu. Sergej, koji se doima kao netko tko je u stalnoj svađi sa životom, odaje dojam da ga prepreke mame kao bika crveno platno toreadora. „Stovarište“ je djelo u koje se guta djelomično i iz tog razloga nesavršenosti glavnog lika, ujedno i naratora koji često ima više sreće, nego pameti. No koliko ‘sreće’ ima u proznom obraćanju, daleko manje ima u lirskom segmentu. Trifunović je ‘istovario’ i nekoliko svojih lirskih momenata i tu je pak prilično tanušan.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Na Forumu pišu kako se čita autobiografija našeg filmaša: Grlić mi nikad nije bio neki posebno drag redatelj, s filmovima koje nisam osobito doživljavao, s izuzetkom Ustava RH i donekle Karaule. Ova knjiga mi se čini kao njegovo najbolje stvaralačko djelo, uz scenaristički doprinos za seriju Grlom u jagode. Definitivno mi je porastao u očima. Ima u knjizi brdo zanimljivih, ponekad dirljivih, smiješnih i tužnih crtica i zgoda, ljudi i razdoblja. Dobiješ poriv da bi svatko u životu trebao ostaviti nešto slično iza sebe. Svatko ima svoj proživljen život, ali ga treba pretočiti u priče. Umro sam na priču o Erlandu Josephsonu koji je igrao u jednom njegovom filmu (Samo jednom se ljubi) i koji je Grliću kasnije poslao svoju autobiografiju na švedskom. Kaže Grlić da je Josephon u knjizi posvetio samo trojici režisera po poglavlje – Bergmanu, Tarkovskom i njemu. Nije rekao što je napisao, samo kaže da mu supruga zna ponešto švedskog. On, Bergman i Tarkovski. Mi smo ta ekipa.
Jadranka Kosor povodom treće autobiografske knjige: Sve što sam radila kao premijerka opet bih ponovila
Obimna knjiga od 313 stranica počinje i završava sjećanjem na dane djetinjstva koji su ga formirali i odredili i koje nikad nije zaboravio pa im je i ovom knjigom, kao i ljudima koji su činili to doba njegova života, podigao trajni spomenik. Uz kvalitetno literarno predstavljanje svog života, zasluge za zanimljivost teksta svakako ima i njegova odluka da bude krajnje iskren te da bez zadrške progovori o svemu. Zahvaljujući toj odluci čitatelj je dobio punokrvnu i iskrenu ispovijed, odnosno sve samo ne, za ovakve knjige uobičajenu, i prečesto umivenu i uglađenu, biografiju velike holivudske zvijezde. Novi list
Jedanaesti rujna u ovoj knjizi, naravno, onaj je 2001. godine koji će u povijesti upamćen kao dan terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države. Ali, osim toga bio je to i dan kad su System of a Down zadjeli na vrh Billboardove ljestvice prodaje sa svojim legendarnim drugim albumom “Toxicity”. Ono što bi u životu bilo kojeg glazbenika označilo vrhunac karijere, u slučaju Serja Tankiana i njegovog benda ostalo je potpuno zamračeno katastrofalnim događajem s kojim je koincidiralo. Zanimljivo je i to da je frontmen tako bučnog i agresivnog benda zapravo blag čovjek bez svih onih ovisnosti od kojih glazbenici tako često pate, i potpuno je posvećen izbjegavanju konflikta i nasilja, i možda je upravo takva njegova prirda razlog njegovog napuštanja benda kad je praktički bio na vrhucu popularnosti kod fanova, isto kako što je ranije napustio i uspješan programerski posao i vlastitu tvrtku kako bi se ovom bendu mogao u potpunosti i posvetiti. Ivan Laić za Ravno do dna
Papa Franjo prvu je knjigu napisao još 1982., bila su to razmatranja redovnika, a iz njegova je pera slijedilo još 13 knjiga u kojima je razlagao pitanja vjere, nade, grijeha. Posljednja u nizu je autobiografija “Nadaj se” prevedena i na naš jezik. Od prve pričesti do 1953. kada je osjetio poziv za svećenika, do svih izazova pontifikata, na 320 stranica. Pisao ju je šest godina. “Što uvijek možemo učiniti? Pogriješiti. Koja je najveća pogreška? Odustati” – riječi su pape Franje koje će zauvijek odjekivati. HRT
Djelo koje obuhvaća 385 stranica će se ovih dana objaviti na brojnim jezicima i, prema izdavačkim navodima, u oko 100 zemalja diljem svijeta. Iako su prvo htjeli da se takva knjiga objavi posthumno, „potrebe našeg vremena” su ga ponukali na raniju objavu, kažu na DW. U njoj se bavi gorućim temama i citira već poznate velike parole: zašto „gospodarstvo ubija” i da se svijet već odavno „djelomično” nalazi u Trećem svjetskom ratu. Navodi i da mnogi migraciju još uvijek smatraju „invazijom” i s tim u svezi piše: „Igramo se ping ponga s ljudima.” Europa je za njega „stari kontinent”. A izbjeglički kamp na sredozemnom otoku Lezbos, kojega je dva puta posjetio, za njega utjelovljuje „sramotu Europske unije”. Forum
Stigao je hrvatski prijevod svjetskog bestselera Paula McCartneyja ‘Lyrics: Moj autoportret kroz pjesme’
Sport se tiče svakoga, i onih koji ga moraju trpjeti, i onih koji se njime bave (malo), i onih koji navijaju za svoje timove (previše). Zato moramo reći da sport pripada svima, da svaki kvart mora imati na raspolaganju infrastrukturu da se čovjek oznoji, poboljša zdravlje, zabavi se kroz igru. Sport koji se igra i za koji se navija uključuje ogroman broj ljudi, uključuje interese, dovodi do toga da ljudi troše i zarađuju, rezultira izgradnjom stadiona, tiskanjem četiri dnevna sportska lista, popunjavanjem kafića i sati televizijskog programa Tko god inzistira na tome da je sport apolitičan, da je oko sporta čista agonistička barijera, da je na neutralnom teritoriju, ili je imbecil ili već neko vrijeme kuži sve, ali smatra da je apolitični argument koristan. Ne postoji nešto poput apolitičnosti. Tko se ne bavi politikom, samo prepušta stvari drugima, piše u autobiografiji talijanski nogometaš Paolo Sollier. Novosti
“Kad nikog od nas jednom ne bude, jedino što iza nas može ostati su priče o nama”, često u svojim predavanjima kaže Stipe Božić, planinar, alpinist, gorski spasilac, fotograf, snimatelj i vrsni putopisac. Često ga ljudi pitaju, pa zašto se penje, zašto riskira život, a on veli kako je, uz sportske pobude, znatiželju i onaj prirodni poriv za slobodom kretanja, uz još stotine odgovora, jedan odgovor i u univerzalnoj svetosti planina koje nas impresioniraju svojom visinom. “Tamo gore ovisite o sebi i ljudima oko sebe. Sve što učiniš je vidljivo i lišeno laži. Život u planini uči vas životu u nizini. Kad dođeš dolje i čuješ jadikovke, prenemaganja, nepotrebne svađe, pitaš se čemu to, kuda idemo, zašto jedni druge ne poštujemo”. Slobodna
“Sve što sam u životu uspio postići postigao sam lako”, piše češki redatelj, glumac i scenarist Jiří Menzel na početku svoje autobiografije “Hirovita ljeta“, objavljene na hrvatskom u izdanju Školske knjige, u prijevodu Dagmar Ruljančić. Svakome tko se makar nakratko susreo s Menzelovim radom jasno je kako tu rečenicu Menzel piše bez imalo pretenzije, iskreno i s punom zahvalnošću na, kako kaže, “nezasluženom sretnom životu”. Knjiga naslovljena prema jednom od njegovih poznatijih filmova posve je osobna kronika tog sretnog života, koji bi se kroz nečije druge oči vrlo lako mogao doimati posve drugačijim. “Hirovita ljeta” nisu samo biografija jednog izvanrednog čovjeka nego i biografija umjetnika u punom smislu. To je i kronika jednog vremena, turbulentnog i po svemu sudeći neponovljivog, Čehoslovačke u tri okupacijska režima, začetaka sjajne češke kinematografije, a pomalo i Jugoslavije, onog najboljeg što je tada mogla ponuditi. Express