Građanske inicijative u obliku prosvjeda protiv neželjenih intervencija u javni prostor uglavnom su tragično neuspješne. Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva bio je onaj u Varšavskoj ulici u Zagrebu prije 15 godina. No da se neki pomaci ipak zbivaju i da građanske inicijative nisu baš sto posto neuspješne ni nužno baš uvijek osuđene na propast – pa da to nisu bile čak ni u doba zloglasnog i ‘nepobjedivog’ Bandića – pokazuje nam polusatni dokumentarac Nebojše Slijepčevića, a on već neko vrijeme kruži po dokumentarističkim filmskim festivalima i priča priču o dva građanska prosvjeda koja su, vidi čuda, ipak urodila nekakvim plodom. S jedne strane, Slijepčevićev dokumentarac ‘Crveni tobogan’ donosi tračak nade u obliku prikaza uspješnih spontanih građanskih inicijativa, ali s druge strane prikazuje žestoku polarizaciju društva, i to među običnim građanima, susjedima i sustanarima, a to je već poprilično turobno. Zrinka Pavlić za tportal

Nagradu Grada Zagreba dobili su književnik Damir Karakaš, akademski redatelj Krešimir Dolenčić, redatelj Nebojša Slijepčević, glumica, filmska i kazališna redateljica Lana Barić, Psihomodo pop, Darko Rundek. Nagradu Grada Zagreba dobili su i prof. dr. sc. Nikica Gilić, Zvonimir Gračan, kipar, te Monika Herceg, spisateljica i urednica. Također, Umjetnička organizacija Zagrebački solisti, te Mimi Vurdelja, voditeljica programa zdravstvene skrbi i prehrane vrhunskih sportaša Hrvatskog olimpijskog odbora… HRT

Stanovnici tog kvarta uz sjevernu obalu Save pobunili su se kada se proširila vijest da im gradska uprava, na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Milanom Bandićem, namjerava oduzeti park i na tom mjestu izgraditi crkvu. Stanovnici su odmah organizirali prosvjede i peticije te uspjeli pobijediti… bar nakratko. No, gradska vlast je tada došla s idejom uređenog parka. Ponovno su krenuli u borbu, no taj put stvari su išle malo teže – morali su organizirati noćna dežurstva i spavanje u šatoru usred parka da bi se suprotstavili bagerima… Sad je o tome snimljen film, redatelj je za Oscara nominirani Nebojša Slijepčević, a prikazan je na ZagrebDoxu koji je otvorio festival. tportal

Prvi put od samostalnosti Hrvatska ima potencijalnog oskarovca – Nebojšu Slijepčevića i njegov kratkometražni film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’. O tom se filmu, opravdano, stalno govori u medijima, a pravo je pitanje: hoćemo li i kako znati iskoristiti ove uspjehe i razvijati hrvatsku kinematografiju? Jedini hrvatski dobitnik Oscara je animator Dušan Vukotić za kratki animirani film Surogat. Iz HAVC-a su optimistični, jer su takve nagrade uvijek dovele do većih ulaganja u kulturnim djelatnostima. No, neki kritičari kažu kako neće doći do bitnijih strukturnih pomaka u našoj kinematografiji čak i ako osvoji Oscar, osim što će se ovaj uspjeh koristiti za promociju, bez rada na promjeni percepcije šire javnosti o hrvatskom filmu. Redatelj Danis Tanović kaže kako BiH može samo sanjati da ima instituciju kao što je HAVC, a kritičarka Iva Rosandić tvrdi kako je najvažnije osigurati kontinuitet financiranja. tportal

Po redu 97. dodjela Oscara, održava se danas u Dolby Theatreu u Los Angelesu. Ceremoniju najvažnijih filmskih nagrada prvi put će voditi komičar Conan O’Brien. Među najvećim favoritima za nagrade su filmovi ‘Anora’, ‘Konklava’ i ‘Emilia Pérez’, a svečanost će biti obilježena i posebnim nastupima koji će oduševiti milijune gledatelja diljem svijeta. HRT će na svom Prvom programu emitirati poseban program posvećen 97. dodjeli Oscara koja je ove godine povijesna za Hrvatsku, zbog nominiranog kratkog filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” u režiji Nebojše Slijepčevića. Počinje u 23:20. tportal

‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ financiran je nekim sitnim novcem HAVC-a, kao incident unutar posve suprotne prakse. Sam Nebojša Slijepčević u hrvatskoj filmskoj kulturi ima veze samo s uskim i siromašnim krugom dokumentarista, i samo je nekim sretnim slučajem, svojim talentom i činjenicom da je sreo dobre i požrtvovne suradnike, izvan tog kruga izašao. Ne treba zaboraviti da je HRT, ta tvornica cenzure, svojedobno odbio prikazati Slijepčevićevu “Srbenku”, i da je taj izvanredni film lakše stigao do HBO-a, nego do katedrale hrvatskog zloduha na HRT-u.

Također, ne treba smetnuti s uma ni to da je prvi glas koji je, nakon sklapanja trenutne vladajuće koalicije u Hrvatskoj, o kulturi dao Domovinski pokret, bio da se u Hrvatskoj više neće davati novci za snimanje filmova Nebojše Slijepčevića, ili za snimanje filmova kakav je “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Iz HDZ-a nije se čuo demanti. Također, ne treba s uma smetnuti da iz Ministarstva kulture nisu Slijepčeviću stizale čestitke za prethodne nagrade “Čovjeku koji nije mogao šutjeti”, a na HRT-u, u notornim Vijestima iz kulture, vijest o Zlatnoj palmi u Cannesu ukomponirana je u emisiju s prilogom da Jakov Sedlar snima novi film. Riječi Miljenka Jergovića prenose na Danici

• Čovjek koji nije mogao šutjeti (Nebojša Slijepčević): Priča o heroju Tomi Buzovu koji je 1993. ustao protiv genocida u Štrpcima. Favorit za Oscara zbog snažne poruke i majstorske izvedbe.
• A Lien (Sam i David Cutler-Kreutz): Napeta i potresna priča o obitelji suočenoj s američkom politikom prema nedokumentiranim imigrantima. Završetak otkriva okrutnu praksu koja je legalna u nekim državama.
• Anuja (Adam J. Graves): Potresna, ali emotivna priča o djevojčici koja se bori za obrazovanje unatoč teškom radu u indijskoj manufakturi i životu bez roditelja.
• I’m Not a Robot (Victoria Warmerdam): Nadrealna priča o glazbenoj producentici koja zbog CAPTCHA testa počinje sumnjati u vlastiti identitet. Kritika modernog digitalnog svijeta.
• The Last Ranger (Cindy Lee): Priča o djevojčici iz Južne Afrike koja se bori za očuvanje prirode i nosoroga unatoč ekonomskim i društvenim izazovima. Snažna poruka o zaštiti divljih životinja.

Kaže Zrinka Pavlić za tportal

Nakon što je, zbog strašnih požara u Los Angelesu, objava nominacija pomaknuta, ista je danas napokon i odrađena. Nominirani su:

Najbolji film:

• Anora
• The Brutalist
• A Complete Unknown
• Conclave
• Dune:Part Two
• Emilia Perez
• I’m Still Here
• Nickelboys
• The Substance
• Wicked

Najbolja muška uloga:

• Adrien Brody
• Timothee Chalamet
• Colman Domingo
• Ralph Fiennes
• Sebastian Stan

Najbolja ženska uloga:

• Cynthia Erivo
• Karla Sofia Gascon
• Mikey Madison
• Demi Moore
• Fernanda Torres

• Yura Borisov
• Kieran Culkin
• Edward Norton
• Guy Pearce
• Jeremy Strong

Najbolja sporedna glumica:

• Monica Barbaro
• Ariana Grande
• Felicity Jones
• Isabella Rossellini
• Zoe Saldana

Najbolji redatelj:

• Anora / Sean Baker
• The Brutalist / Brady Corbet
• A Complete Unkown / James Mangold
• Emilia Perez / Jacques Audiard
• The Substance / Coralie Fargeat

Kratkometražni film:

• A Lien
• Anuja
• I’m Not a Robot
• The Last Ranger
• The Man Who Could Not Remain Silent (Nebojša Slijepčević)

Cijela lista na tportalu, ima i tema na Forumu

Ranije je režirao niz dokumentarnih i kratkih filmova, a u fokusu gotovo svih tih filmova svakodnevna je ljudska muka. Naročito zapaženi njegovi su filmovi Gangster te voli i Srbenka. Prvi je gorka komedija o životu čovjeka koji spaja usamljena srca, a drugi teška drama koja govori o životima pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj. Nebojša Slijepčević je čovjek koji ima potrebu ljudima otvoriti oči, redatelj koji redovito izlazi iz zone komfora dajući nam uvid u ljudske sudbine u kojima komforu nije bilo mjesta. Zanimljiv razgovor u Zavidavanju s Ladom Tomičićem.

Priča koju će Nebojša Slijepčević ispričati u trinaest minuta filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” čini se veoma lokalnom, balkanskom. To je, između ostaloga, priča o identitetima, a ona je po našem općeprihvaćenom mišljenju zapretena, skrivena u povijesti i u jeziku, i strancima posve nerazumljiva. Pa kako je onda moguće da je film prihvaćen u glavni program festivala u Cannesu, i da je na kraju osvojio Zlatnu palmu, zapravo i najveću nagradu u povijesti hrvatskoga igranog filma? U tih trinaest minuta više je igre riječi, simbola i znakova, i više tananih razlika između jednih i drugih, nego u svih tisuću tristo i pedeset sati dugometražnih igranih filmova kojima su ovdašnje države kanile ispričati svijetu istinu o stradalništvu svoga i krivnji onoga drugog naroda, više je, dakle, onog što stranci nikako ne mogu shvatiti, a eto, ipak, su shvatili sve. Miljenko Jergović za svoj blog.