Čak i kad se manemo imidža, omota i zaštitnog znaka – preostaje onaj najneprijatniji deo priče, koji se sastoji od tri pesmice i sedam pesmičica, jer srpski jezik još nije pronašao pravu minimalističku reč za Ono što se ovde krije pod retko inteligentnim naslovima: Neću, Plavi grad, Ona i ja, Gde si ti, Baby Baby, Marina, Stari voz, Mesečar, Usamljeni vuk, Luna. S takvim angažovanim stavom lako je zamisliti da su Vampiri na razmeđi srednjoškolskog orkestra okupljenog za letnju ekskurziju negde u Bečićima – i amatera koji se subotom nalaze po opskurnim zadružnim domovima na jugu Srbije, gde uz prasetinu i pivo, reinkarniraju uspomene na Ljupku Dimitrovsku, čiji je ideološki uticaj na Plavi grad presudan, sem ako se preskoči ono što je nekad pevao Džo Maračić Maki, a što danas čini Era, koji za sebe tvrdi da je pevač pomenutih Vampira – tako je pisao Petar Luković za ex yu časopise, a njegove će tekstove, umjesto knjige, mic po mic objavljivati na XXZ-u.

Pjesme poput “Sparrow”, “Little Things” ili “No Reason” su potpuno emocionalno otvorene. Glazba komplementira riječi stvarajući atmosferu rijetko čuvenu u suvremenom indie folku. Žustri optimizam potpuno lišen evokativno “logorske” estetike koja žanr često odvede u vode utješnog konzumerizma ovdje vrišti osjećajem nesputane ljudskosti. Ovo je živa, krvava, često neuredna glazba i samim time teško može biti u reklamama za hibridne automobile, najnovije modele smartphonea ili meni iz McDonaldsa. IMightBeWrong…

Novi album je komentar načina na koji se britanska vlada nosi s pandemijom i svih nepotrebnih žrtava koje smo imali. Imamo ogromnu stopu smrtnosti, više od 100.000 mrtvih, a glavni razlog je zanemarivanje od strane vladajućih. Ekonomija i ostvarivanje gospodarskih ciljeva im znači puno više od ljudskih života. Svi smo mi u stvari ‘spare ribs’ (rezervna rebra – eng. pr), kolateralne žrtve njihovog ekonomskog modela – kaže pjevač Jason Williamson. Ravnododna…

Naizgled skromna i nenametljiva, ali zapravo iskrena i velika oda ljubavi proizvod je unutarnjeg mira i sklada koji je iznašao unatoč ludilu koje je zahvatilo svijet. Kad već ne može nastupati uživo, Tweedy je neplanirano snimio album na kojem, unatoč svemu, slavi život, piše Aleksandar Dragaš.

Naslovi znaju zavarati – tek što ste po hladovini livade razvukli dekicu ‘Piknika’, shvaćate da se nalazite usred holodeka Enterprisea, u kojem rejvate u dva poslijepodne i niste sigurni jeste li budni od dana prije ili je party tek počeo, piše Velimir Grgić za Ravnododna.

Teško da su Pretendersi na bolji način mogli obilježiti četrdesetu godišnjicu diskografske karijere od zaista sjajnog, jedanaestog studijskog albuma. Chrissie Hynde i ekipa i dalje su razigrani, raspjevani, melodiozni i ritmični pri čemu prednost daju praštavim i zvečećim gitarama po kojima su i postali te ostali prepoznatljivi. Velike zasluge za vrlo uspješan povratak u prošlost pripadaju producentu Stephenu Streetu koji je radio sa sastavima kao što su The Smiths i Blur. Novi list…

“Beogradski bend Bitipatibi njeguje hipnotički, pažljivo osmišljen izričaj koncentriran oko sanjivog, delikatnog vokala Une Gašić. Uz niz vrlo zanimljivih glazbenih rješenja, na njihovu drugom albumu do izražaja dolaze i mane koje se odnose prvenstveno na neke ne-baš-najspretnije produkcijske i aranžerske odluke”, piše Karlo Rafaneli za Lake note o novom albumu benda Lešnici divlji 2.

“Solidni niz naprasno prekida Mojoj majci u viziji mladog Donovana Zvonareka, napadna kombinacija plesne glazbe i sevdaha. Doza EDM-a ubrizgana u tradicionalni zvuk nešto je što bi možda pomoglo posrnulom plasmanu hrvatskih predstavnika i predstavnica na Euroviziji”, piše Ivna Franić za Kulturpunkt, u recenziji trećeg Remiksa identiteta [audio_icon], glazbeni album remikseva tradicijske glazbe.

Lake note: Tjedni pregled glazbenih recenzija