Netko bi rekao: „Logičan slijed“, ali nije baš tako jednostavno. Naime, dug je i nesiguran put od prvog nastupa nekog srednjoškolskog benda pred vršnjačkom publikom na festivalu Superval, pa do ulaska u studio, izbora i realizacije pjesme čiji zapis ostaje, kako bi se reklo, za vječnost kao svojevrsni dokument. Bendovi su općenito hirovita pojava, posebno oni autorski, uz to još i srednjoškolski čije autorstvo će oni stariji uzimati s podozrivošću. Superval se kao festival održava jednom godišnje i ruku na srce to nimalo nije dovoljno da bi bilo koji bend došao u poziciju da snimi nešto suvislo. Potreban je kontinuitet i koncertna praksa.

Dojam je da nitko od učesnika ove kompilacije nije ušao nezainteresirano i opušteno u cijelu priču, upravo suprotno; sa željom da stvarno pokažu svoje dosege. Ova generacije se nema čega sramit. Čak i izvan konteksta Supervala, za nekog tko nije nimalo upoznat s tom pričom, ovo je izlog dobrih bendova. Svakom bi dali bar 2-3 godine više nego što imaju. Ravno do dna

Za početak, gužva je već bila u dvorištu ispred Grifa i Vintagea, a u Grifu kao da je u tijeku rasprodaja na tržnici u Bangkoku (vjerujete i to sam vidio, ne izvlačim taj adut na neviđeno). Gužva i vreva. Da bi išta vidjeli i čuli morate se probijati kroz kompaktnu gomilicu. Nema šanse. Nisam lud. Tamo gdje se sve događa se uglavnom svi deru u mikrofon, a moraju se derati jer se i to jedva čuje. „Superval vol. 1“ kompilacija je hit već na promociji i sve ide prema zaključku da je najmlađa generacija rock publike dobila svoj „Paket aranžman“ ili „Bombardiranje New Yorka“ što god mi stariji mislili o tome, a sigurno si mislimo. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

Ako na spomen sintagme ‘bendovi školskog uzrasta’ očekujete infantilne rime i šlampavost u komponiranju, prilično ćete se iznenaditi preslušavajući ovu kompilaciju. Ne kažemo da gore navedenog nema, ali kad je prisutno, toliko je duhovito i simpatično da ‘umirem’ prisjećajući se svojih srednjoškolskih bendova jer su u odnosu na ove uglavnom teško susramlje. Glazba na ovoj ploči ne mora biti vaša šolja čaja, može vam smetati i atmosfera bolje prošlosti koja na trenutke uistinu zaziva neki crno-bijeli svijet, ali na entuzijazam fanatične nastavnice, koja je stotine klinaca izvukla iz garaža na pozornice diljem zemlje i regije, ne možete ostati ravnodušni. Bojan Stilin za Tportal

Riječ je o “platformi” koja prvenstveno mlađoj koncertnoj publici predstavlja bendove njihovih vršnjaka, a bendovima pruža priliku da iskuse sviranje po klubovima, da se međusobno druže i povezuju, a zbog čega u nekoj stalnoj dinamici uvijek nastaju i novi bendovi. Pritom je možda u svemu najvažnije i najpametnije da Superval nije natjecanje poput, recimo, HGF-a i da nema veze s raznim našim “strukovnim organizacijama” koje, pokazale su, već godinama najbolje znaju što bi i kako trebalo s našim mladim izvođačima. Superval nije “nagrada” i nema nekakve dosadne press konferencije na kojima neki dosadni stari ljudi mladima nešto pametuju ili nekakav “stručni žiri” koja onda o nečemu na neki način nešto odlučuje. Superval su mladi srednjoškolski bendovi, a promocija Supervala su koncerti koji ti bendovi sviraju pred vršnjačkom publikom u raznim klubovima diljem zemlje. Točno onako kako bi to i trebalo biti. Ravno do dna

Naravno da je koncert u rasprodanoj zagrebačkoj Areni vijest. Vijest je i samo jedna rasprodana Arena a kamoli neće biti njih pet. Ali svakodnevno „izvještavanje” s tih pet koncerata, višekratno popraćeno uvodnim „vijestima”, izvještavanje koje se mahom sastojalo od fotografija prikladno naglašenih i sasvim dovoljno vidljivih ključnih dijelova tijela nove najveće estradne zvijezde u Hrvatskoj, upotpunjeno tijelima brojnih domaćih „zvijezda” i pokojom fotografijom običnog puka u publici, nešto je što ozbiljan medij sebi ne bi smio dozvoliti. Učinilo mi se logično povući paralelu sa Supervalom, fenomenalnim glazbenim festivalom izvođača školskog uzrasta kojeg je pokrenula i vodi ga učiteljica matematike Ana Bajo. U pitanju je projekt koji je u manje od pet godina inicirao i uvelike potpomogao stvaranje scene koja sve više i više buja, te postupno u javnosti mijenja sveprisutnu percepciju mladih kao površnih i nezainteresiranih, s glazbenim interesima koji ne sežu dalje od trapa i cajki. Mate Škugor za Ravno do dna.