Područje unutar arktičkog kruga koje se prostire kroz Norvešku, Švedsku, Finsku i Rusiju naziva se Laponija ili Saamiland, a nastanjuje ga stari nomadski narod Saami koje nazivaju i Laponci, što se smatra i pomalo pogrdnim imenom. Narod ima bogatu tradiciju i kulturu, između ostalog, bave se ribolovom, uzgojem sobova, a posebnost je njihov jezik (koji polako izumire) te tradicionalna pjesma yoik.

Iako je riječ o autohtonom stanovništvu na tom prostoru, kao što su primjerice to Indijanci u Americi, Saami trpe užasnu diskriminaciju dominantnih kultura koja traje do današnjih dana. Tek u 90-ima Norveška, Švedska i Rusija priznale su Saamijima status starosjedioca, Finska još uvijek nije, a rezultat dugogodišnje borbe je činjenica da su u svim zemljama njihova prava zaštićena zakonom, te imaju svoj parlament.

O problemu diskriminacije naroda Saami govori film Laponska krv, posebice se fokusirajući na rasizam švedske države 1930-ih godina prema pripadnicima naroda Saami. Redateljica Amanda Kernell i sama je iskusila diskriminaciju, naime, njen je otac Saami, a majka Šveđanka. Saami su u to vijeme morali pohađati švedske škole u kojima im se nametao švedski jezik i kultura, no nakon toga nije im bilo omogućeno daljnje obrazovanje pod objašnjenjem da su “njihovi mozgovi premali i da nisu sposobni shvatiti gradivo”. Vlasti su ih tako držale na jednom mjestu, izolirane, smatrajući ih jedino dobrim da se bave životinjama.

Film je premijerno prikazan na Danima autora u Veneciji gdje je osvojio nagradu FEDEORA i Europa Cinemas Label, a također je dobitnik 11. izdanja filmske nagrade LUX koju dodjeljuje Europski parlament.

Radnja priče prati djevojku po imenu Elle Marja koja živi sa majkom i sestrom Njennom tradicionalnim životom naroda Saami. Kada dođe vrijeme za školu, djevojke su prisiljene napustiti dom, što posebno teško pada Njenni. Elle Marja se strašno želi uklopiti, smetaju joj pogrdni nazivi kojima ih nazivaju i prigovori da smrde, sistematski pregledi u kojima ih tretiraju kao životinje, pa tako brzo usvaja švedski jezik i prilagođava se švedskim običajima, no njena sestra vjerna je korjenima i pruža otpor. Činjenica da je sestra tako olako spremna zatajiti to što jest dovodi do sukoba između Njenne i Elle Marje.

Jednoga dana Elle Marja upoznaje mladog Šveđanina i između njih se rađa ljubav, s tim da ona to velikim dijelom gleda i kao priliku za novi početak i novi život. Zbog toga bježi iz škole i pokušava upasti na sveučilište u Uppsali, računajući na podršku svog momka, no tu nailazi na nova razočaranja. Svaki puta kada se otkrije njeno porijeklo Elle Marja doživljava navalu srama, te biva sve odlučnija zakopati sve dokaze da je ikada bila Saami. U trenutku kada je upoznajemo na početku filma Elle Marja je starica koja nevoljko sa sinom i unukom odlazi na sprovod svoje sestre. To sugerira da je uspjela odvojiti se od obitelji, te da sve te godine nije pokazala volju da obnovi tu vezu i stupi u kontakt sa sestrom.

Ono što nosi film je odlična gluma Lene Cecilia Sparrok, kojoj je ovo prva uloga na filmu, te odlična režija i scenarij koji potpisuje Kernell.

Vrlo je ganutljivo gledati iskustvo djevojke kojoj nametnuti sram stvara osjećaj prijezira prema vlastitoj kulturi, toliko da ju je spremna u potpunosti odbaciti, nesvjesna da time napušta i dio sebe. Ovaj je film više od osobne priče o teškom odrastanju jedne djevojke, ovo je politička priča o borbi jednog naroda, o netoleranciji većine prema drugačijem načinu života manjine, ovo je priča i putovanje kroz ne baš hvalevrijednu povijest zemlje koja se često spominje kao uzor blagostanja i humanosti.