U terorističkom napadu na istanbulsku zračnu luku poginula je 41, a ranjeno 239 osoba. No svjetski trgovi i građevine, kao ni profilne slike na Facebooku, nisu obojene u tursku zastavu u znak solidarnosti kao što je to bilo nakon prošlogodišnjeg napada u Parizu ili Bruxellesu u ožujku. WTC ni Empire State Building nisu osvijetljeni, Eiffelov toranj trebao je biti, no to je odgođeno zbog tehničkih poteškoća, a ni na Euru nije bilo minute šutnje jer je Turska ispala s natjecanja. Index
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Što se ustvari događa pa ljudi pokažu veliku dozu humanosti kad je najgore? Prema teoriji nizozemskog povjesničara Rutgera Bregmana ljudi su u osnovi dobri, a od drugih dobivamo ono što od njih očekujemo. Bregman kaže da kada bismo svi vjerovali jedni drugima, stvorilo bi se drukčije društvo i da je baš sada pravo vrijeme za to. Da bismo sagradili pravednije društvo, osim povjerenja, moramo napraviti i blagostanje. Jedan od načina je i putem temeljnog prihoda koji zagovara u jednoj od svojih knjiga. Jer, kako kaže, kada ljudima jednostavno date novac (za osnovni život), apsolutno sve se mijenja nabolje, od zdravlja, preko posla, osnivanja biznisa pa sve do više poreza koji ljudi plaćaju. Iako je Bregman svjestan da ljudi nisu anđeli, da su sposobni napraviti i užasne stvari, zagovara princip u kojem vlada nekakva pozitivna anarhija, gdje nema potrebe za institucijama kazne, odnosno kontrole. Aljazeera
U svijetu u kojem je solidarno novo normalno, podijeliti hranu koja nam je višak, otići susjedu koji je u izolaciji po špeceraj, odnijeti višak robe organizaciji koja će ju podijeliti potrebitima stvari su opće kulture. Solidarnost kao novo normalno znači osvijestiti činjenicu da nas unatoč raširenom mišljenju kako nas pandemija sve isto pogađa, zapravo ne pogađa isto. Društvo solidarnosti se gradi osvještavanjem svoje privilegirane pozicije i inzistiranjem da privilegije koje imam ja imaju svi – piše Lana Bobić za Lupigu.
Ovi masovni aplauzi podrške, kao i vizualna podrška Zagrebu na sarajevskoj Vijećnici, izgledaju nestvarno, kad ih se stavi u kontekst retorike vladajućih politika prije proglašenja pandemije i zapravo svih međudržavnih odnosa koji vegetiraju već godinama, često i na rubu incidenta. To može značiti samo to da vladajuće politike manipuliraju emocijama ljudi, koji kad se stvari svedu na bazično, imaju prirodni refleks pružiti podršku susjedima koji su im najbliži, piše Dragan Markovina.
Koncept solidarnosti, nastao u okviru radničkog pokreta, istodobno uključuje prihvaćanje ideje materijalnog klasnog sukoba kao osnovnog sukoba, ali i omogućuje inzistiranje na univerzalnosti i moralnoj superiornosti socijalističkog rješenja – vlasti radničke klase usmjerene nestanku i klasa i vlasti kao takve. Mađarski filozof G. M. Tamás daje kratki povijesni prikaz nastanka i razvoja koncepta, prenosi Lemondediplomatique.
Independent propituje licemjernu solidarnost: Gdje su bile reakcije nakon terorističkog napada u Pakistanu s 80 mrtvih?
“Trumpovi propagandisti su izmislili ‘alternativne činjenice’; HDZ-ovi, pak, alternativnu solidarnost. U Hrvatskoj upravo traje široka akcija izvrtanja smisla pojma ‘solidarnost’ u kojoj vlast, i njezini manje ili više militantni prirepci, štite neku fantomsku ‘većinu’ koju da, je li, ugrožavaju sve moguće i zamislive manjine: prigovarači savjesti, Srbi, novinari, pederi, umjetnici, filmaši, znanstvenici, tko li još sve ne… Činjenice su pritom dakako nevažne: jer, otkad su postale alternativne, sve biva moguće”, komentira Boris Pavelić. Novi list
Reparations.me je pola umjetnički projekt, pola društveni eksperiment preko kojeg američki crnci mogu tražiti pomoć ili neku uslugu, dok bijelci s druge strane, a može i drugi crnci, nude svoju pomoć. Projekt je postavila konceptualna umjetnica Natasha Marin iz Seattlea koja kaže da želi potaknuti solidarnost, da ljudi zajednički rade u potrazi za rješenjima. Guardian
Prizori kojima, nažalost, svjedočimo u Parizu nekima predstavljaju svakodnevicu. Ljudi koji bježe od bombi, rasula, mržnje i sigurne smrti zovu se izbjeglice. Islamofobija nije rješenje. Žica nije rješenje. Sada će se još lakše pravdati potencijalno zatvaranje granica, nadajmo se da do toga neće doći. Jedino rješenje je solidarnost. Budimo ljudi, piše Libela komentirajući sinoćne napade.
“Pitanje je i što je uistinu milosrđe, ne samo u katoličkom, pa ni samo u vjerskom obzoru. Je li dovoljna jedna milosrdna gesta da se iskupi nemilosrdan život? Je li dovoljno milosrdno obećati 1000 eura po djetetu pošto je sebično uništen sustav neposredne dječje zaštite bez kojega se odrasli sve teže usuđuju imati djecu? Je li dovoljno uplatiti mjesečno 30 eura fondu Save the Children i tako se iskupiti za sve što smo na Sjeveru oduzeli onima s Juga do te mjere da hrle amo kao lemuri, makar se podavili u Mediteranu? Je li dopustivo laćati se milosrđa da bismo izbjegli solidarnost?”, pita se Inoslav Bešker. Jutarnji
Vrlo je sadržajna, pa i časna, naša izbjeglička priča u 20. stoljeću: od Rusa, preko bečkih Židova, do Čeha i Slovaka, stizali su da im se pomogne. I pomagalo se, piše Miljenko Jergović. Ako doista postoji prijateljstvo među zemljama i narodima, ako to nije još jedna prazna politička floskula, tada se prijateljstvo stvara upravo na ovakvim događajima, na velikim nesrećama i nevoljama, i na ljudskoj solidarnosti. Dok velike zemlje i velika društva, možda, i mogu svoje odnose sa svijetom zasnivati na golom interesu – premda se i u to može sumnjati – malim zemljama i nesigurnim i nesolidnim društvima jedini spas je u solidarnosti. Nekadašnji su ljudi to jako dobro znali. Jutarnji