Tri su klišea koje scenarista-debitant Stacey Menear i reditelj William Brent Bell (autor poprilično bezveznih hororaca ‘Stay Alive’ i ‘The Devil Inside’) koriste kao tačke oslonca za svoj horor-triler uradak imena ‘The Boy’. Prvi je jeziva kuća na osami. Drugi je devojka koja bežeći od svoje prošlosti u toj kući prihvata posao dadilje. Treći je sam subjekt dadiljanja, naslovni jezivi dečak. Preciznije, kuća je zapravo dvorac, i to u Engleskoj, viktorijanski, razume se, a dečak je zapravo lutka u prirodnoj veličini.
Devojka je Amerikanka Greta Evans (Cohan) i saznaćemo zašto tako očajnički beži od prošlosti, mada to neće naročito uticati na njenu situaciju. Posao dadilje se čini dovoljno jednostavnim i lepo je plaćen, a to što je kuća jeziva, što su njeni prozori hermetički zatvoreni, što nema interneta i signala za mobitel – šta sad, niko nije savršen. Vlasnici kuće su stariji bračni par (Norton, Hardcastle) i posle mnogo godina idu na odmor, ostavljajući Greti precizne upute i zaduženja vezana za kućni red i dečakove aktivnosti. Njen jedini kontakt sa spoljnim svetom je Malcom (Evans) vlasnik lokalne radnje i dostavljač, jedan od retkih kojima vlasnici kuće veruju. On će joj objasniti pozadinu lutke: njihov pravi sin je poginuo u požaru na svoj osmi rođendan, a lutka i dnevne aktivnosti s njom su im mehanizam nošenja sa bolom.
Greta će, logično, zanemariti popis zaduženja i lutku tretirati, pa, kao lutku, odložiti je u kut i nastaviti da dangubi. Uslediće čudne stvari, lutka će se samoinicijativno pomerati, njoj će nestajati sitnice, odeća i obuća bez ikakvog objašnjenja, a jednu noć će čak provesti na tavanu. Da li je ona zaista sama u kući? Je li lutka zapravo živa? Ili su u pitanju duhovi? Ako su duhovi, šta žele od nje i kakve su im namere? Ili to ona zapravo gubi razum?
Postavka je jasna da ne može biti jasnija, a verzirani gledalac horora i misterija će sa dobrom dozom sigurnosti pretpostaviti šta će se dalje dešavati i biće uglavnom u pravu. Vidimo da se Bell fura na atmosferu, ali da mora ubaciti neke “jump scare” momente kako bi razbio očekivani ritam, možemo ih osetiti i nagovestiti dovoljno unapred. Glede atmosfere, ‘The Boy’ solidno stoji, u kombinaciji sa sasvim solidno odabranim glumcima uglavnom sa televizije i prilično dobrom i pažljivo osmišljenom scenografijom, ali, budimo iskreni, William Brent Bell nije Guillermo del Torro da bi uspeo da nam proda “gothic” u trajanju celovečernjeg filma. Na samom početku imamo i naznake meta-humora i referencu na Stephena Kinga kada Malcom “pogađa” motive Gretinog javljanja na posao, ali ni Menear ni Bell nemaju hrabrosti da krenu tim samosvesnim tokom. Pa čak je i rasplet u cilju “hvatanja konaca” istovremeno neočekivan, konvencionalan, šlampav i priglup, ali gledaocima pruža elementarno zadovoljenje što se tiče radoznalosti.
Kamen spoticanja je, dakle, scenario i on je po većini pitanja katastrofalan. Iako se Menear trudi da nam objasni sve što nas zanima, upadljive nelogičnosti izbijaju na površinu. Kako je Greta uopšte saznala za posao kad njeni poslodavci izgledaju kao da nisu čuli ni za televiziju, kamo li za internet? Zašto i kako oni veruju Malcomu i gde su u toj priči ostali meštani? Mislim, svima je ponekad potreban majstor, a inkasanti za struju i vodu dolaze i nepozvani. Kako Gretu njena prošlost sustiže tu, na kraju sveta, gde i pošta dolazi isključivo posredstvom Malcoma? Prosto, previše je tih sitno iritantnih pitanja, pa ‘The Boy’ deluje kao potpuno slučajan film.
Na jednu stvar se pazilo, kako u scenariju, tako i dalje u produkciji. U pitanju je ekonomska komponenta. ‘The Boy’ je film sa jednom lokacijom, zamkom i okolicom, i to u Kanadi koja sasvim solidno glumi Englesku, te sa vrlo malim brojem likova od kojih samo dvoje, možda troje imaju konkretne glumačke zadatke. Tako je skromni budžet mogao pokriti i scenografiju i nešto efekata tako da se filmu ne može zalepiti etiketa jeftinog smeća. Producenti iz Amerike, Kanade i Kine su pravilno tempirali i termin prikazivanja na američkom tržištu (zima), pa je ‘The Boy’ zaradio petostruko preko svog budžeta. Postoji šansa da dobijemo nastavak, ali, ako mene pitate, toga se više plašim nego što ga iščekujem. (4/10)
Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.
Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna…
Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna…
Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji…
Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna…
Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal…
Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna…
Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna…
Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji…
U veoma slojevitom filmu Pedra Almodovara paralele su majka povezanosti. Paralele između majki, roditelja i djece, prošlosti i sadašnjosti, rođenja, života i smrti. Slobodna…