Ni jedan komad vampirske fikcije nije ostavio trag u posljednjem stoljeću kao roman “Dracula” irskog pisca Brama Stokera, a na filmskom platnu živi već više od stotinu godina i mađarskog filma “Drakula Halála” (1921.), te slavnije “Nosferatu” njemačkoga redatelja F. W. Murnaua objavljenoga godinu dana kasnije. Kad se ista priča uvijek iznova ponavlja kroz toliko dugačko vremensko razdoblje, potrebno je stalno iznalaziti nove rakurse i načine kako bi ostala privlačna gledateljima. Film norveškog redatelja horora Andréa Øvredala prati liječnika Clemensa koji se pridružuje posadi ruske škune na putu za London na kojoj stvari pođu po zlu kad nepoznata sila prvo pobije sve životinje na brodu, prije nego se baci na same mornare. S obzirom na veliku količinu, ali prosječno prilično nisku kvalitetu filmova strave koje smo dosad ove godine imali priliku vidjeti, “The Last Voyage of the Demeter” svakako spada u gornji ešalon viđenoga. Ravno do dna
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Besson je očito pristupio 700-i-nekojoj adaptaciji “Drakule” s namjerom da donese nešto novo. Oslanjajući se prije svega na ideju korekcije do neke mjere idejno-tematski inovativne Coppoline verzije, čini se da je želio zaigrati na kartu antikršćanske blasfemije, ali se na kraju pred kršćanskim imperativom ipak povukao, sačuvavši stanovit nivo rebelijantskog digniteta odbijanjem podobnog happy enda po kojem bi se Mina vratila svom smjernom zaručniku. Iako već jako dugo nije umjetnički relevantno ime, Luc Besson još ima nešto duha u sebi, pa se i njegovo bavljenje bezbroj puta tematiziranom horor ikonom ne doima sasvim bespotrebnim. Damir Radić za Novosti