Album “Treći svijet” nije bio veliki hit kad je izvorno objavljen, prečudna je u vrijeme novog vala bila njegova tekstura spletena od utjecaja iz raznih krajeva svijeta zbog koje je zvučao kao soundtrack pustolovina Corta Maltesea, ali do danas, kad je takav pristup postao cijenjen, mnogi ga smatraju jednim od najboljih jugoslavenskih albuma. S Oremovićevim dokumentarcem, može se reći da je album dobio i film kakav zaslužuje, a paralelno s objavom i sam film je dobio vlastiti soundtrack, golemu svaštaru na čak tri ploče koja istovremeno pokušava funkcionirati kao svojevrsna “Best of” kompilacija s posebnim težištem na prva dva albuma.

ok Rundeku “Treći svijet” predstavlja onaj različit od “ovog svjeta” i “onog drugog svjeta” na koji valjda odlazimo nakon boravka na zemlji, Sacher će pričati o svijetu koji “nije Hollywood, a nije ni Mosfilm”. Tako dolazimo do zaključka da pravi “treći svijet” na kraju nije niti Sacherov “Treći svijet”, niti onaj Rundekov, već neki treći. Koji nastaje iz sukoba ili kolaboracije njihovih trećih svjetova. Ivan Laić za Ravno do dna. Tema za film je otvorena na podforumu Glazba.

Priča o bendu Devo započela je tragedijom. Masakr na Kent State University-ju 1970. godine, gdje je ubijeno četvero studenata, duboko je utjecao na Gerald Casalea, jednog od osnivača. Zajedno s Bobom Lewisom, razvio je koncept “de-evolucije” – satiričnu ideju o degeneraciji ljudske vrste. Devo su postali avangardna, subverzivna skupina s futurističkim zvukom i vizualnim identitetom, utječući na punk i novi val. Iako su imali problema s diskografskim kućama i produkcijom, s albumom “Freedom of Choice” i hitom “Whip It” postigli su svjetski uspjeh. Njihova priča, ispunjena tragedijom, otporom i umjetničkim genijem, i dalje inspirira. Na Ravno do dna povodom nedavno objavljenog dokumentarca o njima.

Dokumentarni filmovi o hrvatskim pop i rock bendovima koji su prisutni na sceni već više od 30, 40 pa i 50 godina nekako su izostali jer još uvijek nemamo dokumentarce o karijerama umjetnika i umjetnica poput Gabi Novak, Radojke Šverko, Tereze Kesovije, Zdenke Kovačiček, Josipe Lisac, Olivera Dragojevića, Massima, ali i grupama poput Novih fosila, Magazina, Azre, Filma, Parnog valjka, Prljavog kazališta, TBF-a, Majki, Jinxa, Psihomodo Popa… Jednako tako nemamo dokumentarce o rock sceni pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih pa ni osamdesetih jer je Mirkovićev film „Sretno dijete” film o njegovom odrastanju u tom vremenu, a ne kronološki ili povijesni prikaz novog vala. Nitko još nije snimio dokumentarac o važnosti festivala zabavne glazbe tijekom šezdesetih i sedamdesetih, punku… Dubravko Jagatić za Muziku.

Iako više za općenitu preporuku nakon godišnjih odmora i za početak jeseni, Mixer je odabrao kvalitetnih 10 naslova, ukoliko vam je do glazbe i glazbenih priča:

• 10. Marley (2012)
• 9. Gimme Shelter (1970)
• 8. Style Wars (1983)
• 7. Hype (1996)
• 6. Pink Floyd: Live at Pompeii (1972)
• 5. It Might Get Loud (2008) – film o električnim gitarama
• 4. I Am Trying to Break Your Heart (2002) – o snimanju četvrtog albuma benda Wilco
• 3. Amy (2015)
• 2. Summer of Soul (…Or, When the Revolution Could Not Be Televised) – o festivalu u Halremu (2021)
• 1. Ziggy Stardust and the Spiders From Mars (1979)

Dokumentarac Dimitra Dimitrovskog Dibe koji će večeras biti premijerno prikazan na ZagrebDoxu predstavlja ugodnu šetnju sjećanjima svima nama koji smo s domaćom rock glazbom devedesetih odrastali, stasali ili s njom zaživjeli, a i mlađim generacijama ocrtava točnu, iako nepotpunu sliku jednog vremena. Dimitrovski, dosad osvjedočen prvenstveno kao redatelj spotova, svoju priču započinje na njenom logičnom začetku u trenutku kad Zdenko Franjić dobiva otkaz u arhivu i s otpremninom od Ante Markovića započinje svoju polulegalnu diskografsku karijeru osnivanjem izdavačke etikete Slušaj najglasnije. Tu na scenu stupaju bendovi koji će kasnije činiti postavu kompilacijskog izdanja “Bombardiranje New Yorka” koje će čak i izvan alternativnih krugova sada napokon biti priznata kao jednako bitna kao što je “Paket aranžman” bio za scenu novog vala. Ravno do dna

“Rockumentarna” biografija do danas je postala zasebnim žanrom kinematografije koji kao da igra po vlastitim nepromjenjivim pravilima i isporučuje uvijek sličan rezultat: film koji je uglavnom namijenjen fanovima izvođača o kojem govori, ali je dovoljno zanimljiv da privuče i manje upoznate gledatelje kojima je ponestalo boljih ideja za ispunjavanje vremena. Haynes nema namjeru ugoditi obožavateljima, kao ni samim protagonistima. Reed je, naime, prikazan kao težak suradnik i čovjek koji je zarazno širio ozračje vlastite nelagode na druge. Izgleda da socijalno nije znao svoje negativne osjećaje kanalizirati kao u glazbi gdje je od njih stvarao umjetnička remek-djela. Kao što je glazba Velveta bila mahom nelagodna, atipična i hipnotizirajuća, i sam film je ista takva ista posveta grupi koja je svojeglavo odudarala od prosjeka. Ivan Laić za Ravno do dna.

Upravo specifičnom osobnošću koja umješno a neusiljeno fuzira urbano s ruralnim, alternativno s tradicijskim, kontrakulturalni progresivni indie s mainstream dominantnim, Matković ima status lokalne zvijezde, što dodatno pomaže ciljanoj promociji tradicijske baštine. Među ostalim, to čini editiranim sempliranjem, uzorkovanjem gangaških napjeva u suvremene hipnotičke beat-ritmove i loopove; svojevrsnom ambijentalnom world-music goa-etno-elektronikom kao pozitivnim primjerom kulturalne aproprijacije. Finalan proizvod pak izrazito je spontan, živopisan i humoran, a u prvom redu nepretenciozan glazbeni dokumentarac, koji obiluje gangaškim i guslačkim primjerima, koji sugestivno i umješno prenosi i pronosi boje, okuse, mirise i mentalitet hercegovačkog kraja, komina, dipli, nijemih kola, kamenjara, teškog težačkog života stanovništva, sa sajta Filmovi.hr

Ma koliko različiti u pozadinama i životnim pričama – povezuje ih jedna stvar – nemogućnost zamišljanja života bez tonova, sviranja, publike i pozornica. U neku ruku ovaj je dokumentarac dobro kapitalizirao na disperziranoj katarzi, vidljivoj kroz mrežu najosnovnijih motiva koje film jednako dobro uspije spojiti u jedinstvenu, koherentnu priču – piše Ravno Do Dna o novom filmu “What Drives Us” poznatog bubnjara Nirvane i frontmena Foo Fightersa. Dokumentarac obuhvaća razgovore s brojnim svjetskim zvijezdama o njihovim životima na sceni i motivacijama da žive od glazbe. U ovom je filmu zaista sve rečeno – u potpunosti vam je jasno što vam je činiti ukoliko želite uspjeti kao glazbenik.

Radi se o izvrsnom dokumentarcu autora Zdenka Jurilja, nedavno prikazanom izvan konkurencije na Sarajevskom filmskom festivalu i Mediteran filmskom festivalu. Svakodnevno gledam dokumentarce domaćih i regionalnih proizvođača i inozemnih istraživača, ali nakon projekcije na spomenutom festivalu teško da bih vam mogao preporučiti neki aktualni u kojem ćete više uživati. Večernji

Glazbeni dokumentarci zahvaljujući nedavnim uspjesima filmova o Amy Winehouse, Kurtu Cobainu i Nini Simone, koji su oduševili, ali i razljutili i publiku i kritiku doživljavaju neočekivan kreativni procvat. Guardian bira najbolje iz nedavne gomilice i najavljuje nove projekte. Guardian