Malo-pomalo “Razgovor s razlogom” postaje središnje kritičko mjesto javne radiotelevizije, prisavski Hyde Park. Morana Kasapović ovoga je puta ugostila čovjeka kojega domaći “talibani” tretiraju kao strašilo za malu djecu i velike zabranitelje, Olivera Frljića, koji je demistificirao mit o slobodoumnoj Njemačkoj gdje živi i radi – u toj zemlji danas vlada cenzura kao i u svim drugim državama. Ljudi su, jednostavno, posvuda isti – pod zastavama slobode bore se za svoje interese, svjesno ili nesvjesno, poštuju toteme, održavaju tabue, nameću jednu istinu. Stvari koje su bile abnormalne prije desetak godina su se normalizirale. “Ovdje je stalna normalizacija abnormalnog, kako je jednom Viktor Ivančić rekao, i to gledamo na dnevnoj bazi”, rekao je Frljić. Boris Rašeta se osvrće na tv program, za Novosti. HRT

Frljić radi dvije vrste predstava, prve su donekle klasične dramske predstave, ali uvijek s nekim njegovim twistom, a druge su predavanja na izabranu temu. Nakon nešto manje od dva sata Inkubatora, dok je sarajevska publika nagrađivala glumačku ekipu zasluženim stajaćim ovacijama, moja sestra se nagnula prema meni i šapnula: “Predavanje.” Doista, Inkubator u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, premijerno izveden u svibnju ove godine, Frljićevo je predavanje u kazališnoj formi na temu genocida u Gazi, sa svim dobrim i lošim stranama takvog pristupa tipičnog za ovog autora. Možda je potrebnija Berlinu, Zagrebu i Beogradu nego Sarajevu, gdje je gostovala… Gordan Duhaček za Kulturpunkt

U predstavi “Inkubator”, kojom ću se nakon dugo vremena vratiti u Slovensko mladinsko gledališče, spojit ću jednu vrlo osobnu priču o mojoj sestri, koja je rođena kao nedonošče, i sliku iz bolnice u Al-Shiffi, gdje su djeca izvađena iz inkubatora, nakon što su agregati prestali raditi, i složena jedno pored drugog, kako bi se mogla grijati, kaže redatelj Oliver Frljić za Novosti, dotaknuvši se i srodnih tema kojima se bavi. “Proces” je roman koji govori o mehanizmima normalizacije i prihvaćanja abnormalnog. Hrvatsko društvo je u tom procesu već 30 godina. Sama ova više nego kafkijanska priča s pozdravom “Za dom – spremni!” i HOS-om – gdje na početku rata jedna paravojna formacija, duboko inspirirana NDH-om, njezinom ikonografijom i “martirima”, od svih zamislivih uzima upravo ovaj pozdrav, koji svoj ekvivalent pronalazi u nacističkom “Sieg heil!”, da bi kasnijom sofističkom intervencijom države isti bio legaliziran – pokazuje šizofreni model koji je HDZ ugradio u temelje države. 

Ujedno bio je to, nakon devet godina, povratak Olivera Frljića u hrvatski teatar – zadnji put je te 2013. godine, upravo u ZeKaEmu, režirao „Hamleta“ Williama Shakespearea. Zahvaljujući vrlo dobro „skrojenoj“, veoma uspješnoj dramatizaciji, koja iznad svega poštuje i slijedi „polifoniju punovrijednih glasova“ što književni teoretičar Mihail Bahtin smatra da je glavna osobina poetike Dostojevskoga. Naime, svi junaci ovog romana razlomljeni su unutar sebe, svaki lik na neki način čini svijet za sebe, a ujedno, gledamo ih iz različitih uglova, predstavljaju nam se iz više perspektiva, što je sve itekako izazovno za rad u teatru. Dostojevski portretira, istodobno, svu silu likova, ali i obrazlaže grandiozne ideje, Frljić ga u tome bespogovorno prati. Tipično Frljićev kazališni postupak kojim reagira i provocira aktualnu društvenu, imanentno političku scenu – ovaj put, naravno, ne može zaobići agresiju Rusije na Ukrajinu… Lupiga

“Nova gradska pročelnica za kulturu Ana Lederer je u jednom od svojih nastupnih intervjua jasno rekla da dolje nema mjesta za mene. To je samo nastavak nekih drugih pokušaja da mi se onemogući da radim na tom prostoru. Dugo sam bio sentimentalan prema prostoru bivše Jugoslavije, ali mi se čini da je vrijeme da ubijem te sentimente i da pustim ta društva, u kojem je u jednom gore od drugog, da se raspadaju na najbolji mogući način. Očigledno ni ljudi koji vode ta društva, ni oni koji ih biraju nemaju problem sa stanjem kakvo tamo jest. Što bih ja onda unosio neke disonantne tonove u sve to” – kaže Oliver Frljić u intervjuu za Deutsche Welle.

“Frljić je jedan od najkontroverznijih kazališnih redatelja na kontinentu, i jedan od najpotrebnijih. On šokira i izaziva prezir. On nepristojnost gura do ekstrema, bez sumnje, ali ovo nije vrijeme za pristojnost. On izaziva formu i propituje njezine granice, pišući lažne životopise svojih glumaca, citirajući i kritizirajući druge predstave u svojima… Njegovo kazalište, kako je jedan kritičar rekao, nije ništa više i ništa manje od traženja pravog umjetničkog alata kako bi se zaustavio pad u nacionalni pakao.” – piše Guardian

“Zagrljaj fašizma dugo nije bio čvršći”, 2018., Oliver Frljić pic.twitter.com/D0NZ9RTfN2

— Maja Sever (@SeverMaja) June 22, 2018

Ivan Medenica, umjetnički ravnatelj i izbornik Bitefa: “Da, čuo sam uznemirujući stav nove pročelnice kulture Grada Zagreba. To je zastrašujuće. Takva vrsta kazališta, nazovimo ga frljićevskim, bitna je upravo u institucionalnom kazalištu, onom koje je na budžetu, jer je društvo dužno financirati kritičku misao, podržavati kulturu koja će prozivati nedostatke tog istog društva. Sve ostalo manji je ili veći oblik autoritarnosti, a to je pravac u koji, na žalost, klizi cijela Europa, ali i SAD i Rusija. [expand trigpos=”below” title=”više” swaptitle=”manje”]Svugdje vidimo sve više desnog populizma, autoritarnog načina vladanja i to postaje sve dominantnije. Stoga demokratskim društvima treba kritična kultura i nju moraju podržati države i njezini fondovi. Zato su ocjene koje je izgovorila gospođa Lederer vrlo opasne. No, hrvatsko društvo jest demokratsko društvo, a ja se usuđujem o tome govoriti jer sam lani bio predsjednik žirija na Marulićevim danima i svjedočio trenutku kada splitska publika nije dopustila da se prekine Frljićeva predstava, i to tako da su pjevali ono slavno Arsenovo “Kad bi svi ljudi na svijetu…” (pjeva, op. a.) Svjedočio sam i tome kako je hrvatska policija besprijekornom intervencijom omogućila da publika koja to želi i vidi predstavu. Hrvatska policija tada je intervenirala onako kako nedavno u Brnu nije intervenirala češka policija, kada je predstava bila prekinuta. Publika u Splitu tada je definitivno obranila umjetničku slobodu.”[/expand]

Satiričko kazalište Kerempuh po prvi put se predstavlja na beogradskom BITEF-u i to predstavom ‘Šest likova traži autora‘ redatelja Olivera Frljića. ‘Naravno da smo ponosni na predstavu koja je odabrana, a koja ne predstavlja samo Satiričko kazalište Kerempuh, nego i širu zagrebačku i hrvatsku kazališnu scenu’, rekao je ravnatelj Kerempuha Roman Šušković-Stipanović. Osim ‘Šest likova traži autora’, na 52. BITEF-u Frljić će biti zastupljen i s predstavom ‘Gorki – alternativa za Njemačku?‘ berlinskog kazališta Maksim Gorki. Obje se predstave bave fenomenom desnog ekstremizma ne samo u Europi već i globalno. Današnja regionalna najava BITEF-a u kazalištu Kerempuh.

‘Zanima me, kad ovako lupa k’o Maksim po diviziji, je li ista ikada čula barem za koncept političkog kazališta? Ako nije, sa zadovoljstvom ću je upoznati s činjenicom da je isto dio nastavnog programa i na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, na kojoj, gle čuda, predaje i njezin dojučerašnji partner i bratić partijskog joj kolege Zlatka Hasanbegovića – Ozren Prohić. Zlatko Hasanbegović, dok je bio ministar kulture, svojim cenzorskim potezima pokušavao dati kakvu-takvu pravno-formalnu masku. Kroz ovo što radi Ana Lederer vidimo da se ona neće zamarati takvim stvarima. Ona je cenzuru kao svoju kulturnu politiku najavila već u nastupnom intervjuu.’