U nagomilanim predrasudama o cajkama ništa nije toliko pogrešno kao vjerovanje da je to neugodno zavijanje kod nas došlo jučer ili prekjučer, pa bi se do sutra moglo ispuhati. Cajke smo zapravo dobili prije pedesetak godina s prvim Jugotonovim bestselerima, samo su tada nosile drugačiju etiketu – novokomponovana narodna muzika. Druga velika zabluda o cajkama proizlazi iz one ksenofobične priče da su ušle u Hrvatsku s masovnim ratnim migracijama iz Bosne, a prije ih nije bilo. Kafanski opuštena novokomponovana narodna muzika u prvom naletu nije se konfrontirala sa zabavnjacima. Imala je sigurno zaleđe u izdavačkim kućama PGP RTB i Diskos, imala je vlastite festivale poput Ilidže koja je od 1964. funkcionirala kao narodnjačka Opatija, a u međuvremenu je dobila vrlo utjecajne vlastite medije poput Radio Šapca koji je od 1971. emitirao na srednjem valu i pokrivao maltene cijelu Jugoslaviju. Problem je nastao kad se umiješao sveprisutni Jugoton i potpisao ugovore s folk zvijezdama. Jugoton je u tome vidio izvrsne prilike za povećanje ukupnog prometa, a njegovi zabavnjaci samo opasnu prijetnju i nelojalnu konkurenciju. Novovalna euforija s početka 1980-ih hranila se iluzijom da se narodnjake može potisnuti u gradskim borbama, ali realnost je izgledala totalno drugačije… Ravno do dna

“Cijeli Zagreb je postao ne kafana, nego šator u Brčkom ili nešto takvo”, zagrmio je Hauser preko Facebooka: tu se organiziraju “potpuno neprimjereni eventi” i neke stvari koje su “nedopustive”, poslušno su prenosili mainstream mediji. Na dočeku Nove godine, na samom glavnom trgu samog glavnog grada države, u organizaciji hipsterskih gradskih vlasti, nastupio je nitko drugi nego Let 3 uz pratnju filharmonijskog orkestra. Ima li boljeg povoda da demonstriramo našu “europsku” kulturu od svirke benda koji smo ponosno poslali na Eurosong? Izgleda da nema. Samo što su umjesto kulturnih Hrvata – kao što već znate iz domaćih medija – Trg bana Jelačića preplavili kojekakvi Nepalci, Indijci i Filipinci. Samo što su se umjesto ugroženih ljubitelja rocka ondje pojavili radnici Wolta i Bolta. I samo što se umjesto visokih europskih i građanskih vrijednosti – kao što ste vidjeli na društvenim mrežama – po njima zatim sručila lavina čistog, nepatvorenog, sirovog hrvatskog rasizma. Novosti komentiraju kulturološki fenomen, a Goran Vojković za Index rekao je nešto drugo: Snimke stranih radnika na dočeku Nove godine su odlična vijest za Hrvatsku (Index)

Posebno su mi mile priče o tome kako se ovdašnjim „ljudima glazba nameće s istoka“. Čuj, nameće? Može se nametnuti porez ili neka obaveza pod prijetnjom neke kazne, ali da se nekom nametne da ode kupiti ulaznicu za koncert je žešća glupost. Uglavnom ta priča o Zagrebu (može i o Hrvatskoj) i narodnjacima je oduvijek šuplja poput službenog izvješća onog deponija plastike kojeg je progutao požar u Slavoniji u kojem se tvrdilo da se radilo po najvišim standardima. Pa, o tome se moglo prije požara. Tako isto i ta priča o Zagrebu i narodnjacima: naizgled svi mi živimo po nekim mitteleuropskim kulturnim standardima, a onda buknu ulaznice za neke narodnjake. Dakle, da utvrdimo gradivo, Zagreb i narodnjaci su uglavnom nešto što se događa na skali velikog događaja. Rješenje bi možda trebalo potražiti na jednom sasvim drugom mjestu o kojem se u ovakvim prigodama obično nikad ne priča. Kao roditelj dvoje djece školske dobi svake godine proživljavam isti popizditis kad pogledam raspored sati. Jedan sat likovnog i glazbenog naspram dva sata vjeronauka. Dakle, predmeti u kojima se razvija niz motoričkih i intelektualnih sposobnosti svedeni su na minimum. O koristi dogmatskog predmeta ovdje ne bih previše, jer ne znam koliko taj pomaže u razvoju kreativnosti. Zoran Stajčić za Ravno do dna

Estetski evaluirati čitave prakse i žanrove koje bismo mogli, uvjetno rečeno, upisati u ‘novokomponirane’ – a među koje spadaju i mnogi hrvatski izvođači – teško je izvedivo. Iznimno su raznorodni, nemoguće ih je staviti pod zajednički nazivnik ili ih definirati, a definicije nam i ne trebaju. Ne trebaju nam također ni čuvari glazbenog ćudoređa koji bi ih zabranjivali putem administrativnih regulativa. To je ujedno odgovor na pitanje – što kad bi nekome palo napamet osnivati ‘muzikološke komisije’ koje bi definirale poželjne i nepoželjne sadržaje. Iako je načelno dobro da postoji promišljanje i formuliranje kulturne politike gradova, ova zadnja zabrana cajki temelji se na nacionalističkom strahu, nasuprot ‘građanske, europske, mediteranske’ Pule. No, tu postoji i nešto mimo razvrstavanja u kategorije “za” i “protiv”, kao da smo u pelenaškom razdoblju popularne kulture i kao da slične stvari nismo već prošli, a da bi iz njih nešto i naučili. Kulturni stručnjaci za DW.

Način na koji je u medijima formulirana vijest o zabrani narodnjačkog koncerta u Puli, a potom i u Osijeku, ali i reakcije koje je ona pobudila u javnosti, začas mogu navesti na pogrešan zaključak. Naime, čim pokušamo definirati muziku oko koje se lome koplja i prosipa žuč, nailazimo na ozbiljne probleme. Na kakvu bi to glazbeno-izvedbenu stvarnost odrednica “turbofolk” trebala upućivati? Harmoniku? Korg sintisajzere? Orijentalne glazbene ljestvice uparene s elektroničkim beatovima? “Turbofolk“ u najužem smislu riječi, definira glazbu koja kombinira disko ritam i melodiju koja je preuzeta iz srpskih narodnih pjesama. Glavni nositelj melodije u turbofolk pjesmama je vokal, a melodije su većinom napisane u molskim ljestvicama. No, prema toj definiciji, opus pjevačica poput Cece tu ne bi pripadao. Više se radi o vanmuzičkom kontekstu, kulturnom fenomenu nastalom u devedesetima u Srbiji na sprezi kriminala, estrade i države. Za mnoge je stereotip “cajki” ostao na tome. Kulturpunkt

Baš kao i fenomen oko porasta popularnosti Leta 3 i njihovog “ŠČ!” uspjeha, tako i popularnost turbo-folk doskočica, osim kroz društvenu prizmu možemo promatrati i kroz onu marketinšku. Očito je da su kroz godine “cajke” postale brend, odnosno proizvod koji se nudi na popularnom javnom tržištu pa samim time imaju i odlike koje nalazimo unutar marketinškog svijeta. Jack Daniels je godinama bio brend koji je imao status, a i sam se pozicionirao kao dio hillbilly kulture, autentičnosti i craft načina proizvodnje. Cilj im je bio – postati društveni status, što su i postigli. McDonalds je povećao promet u noćnim satima kada ljudi dolaze jesti pripiti, prilagodivši reklamnu priču njima. Slično je i kod cajki, čiji su konzumenti uglavnom bili radnička klasa ili priprosti ljudi. No, klimava glazbena kvaliteta sa srednjoškolskim načinom pisanja nudili su zabavu i odmor za mozak. Netokracija

U još jednom tekstu povodom zabrani cajki tijekom održavanja Picokijade, Robert Mihaljević za Danicu zanimljivo poentira: Da se ne lažemo, cajke nisu samo Ceca, Sandra Afrika, Dara Bubamara ili Nataša Bekvalac. U koji žanr, uzmimo jedan domaći primjer, svrstati tamburaški hit u kojem se može čuti živopisna poskočica „Zorica, Afrika, paprika“, milozvučno blejanje Maje Šuput „vadi kume keš keš“, Bebekovo plaženje „po kafanama“ ili Stavrosova „crna kava gorka mi je“? Raširenost te pojave koja nipošto nije rubna, već klasičan društveni mainstream, bolje govori o stanju nacije nego bilo koja gospodarsko-politička analiza hrvatske sadašnjosti. Mi smo siromašno, slabo obrazovano, do bola korumpirano i u priličnoj mjeri zatucano društvo u kojem institucije uglavnom ne funkcioniraju, a pojedinac je prepušten snalaženju u toj kloaki u kojoj vrijede specifična pravila mimo propisanih pravila. 

Obavještavaju se ugostitelji koji su u cijelosti podmirili svoje obveze prema Gradu Đurđevcu, a koji su iskazali interes za produljenje radnoga vremena za vrijeme trajanja Picokijade, da je Grad Đurđevac donio odluku o određivanju drugačijeg radnog vremena restoranima i barovima na području grada. Od 24. lipnja do 26. lipnja ugostitelji mogu raditi od 0,00 do 24,00 sata. Radno vrijeme odnosi se i na terase postavljene uz ugostiteljske objekte, kao i na šatore postavljene na javnim površinama. U ugostiteljskim objektima koji se nalaze na Trgu sv. Jurja i Starogradskoj ulici u Đurđevcu može se izvoditi samo primjerena tradicijska i zabavna glazba, stoji u obavijesti grada. Tko će biti nadležan za stručno kontroliranje emitiranje “primjerene tradicijske i zabavne glazbe” u kafićima nije poznato, kao ni to kakve i koje posljedice ili kazne su predviđene za one ugostitelje koji se toga neće pridržavati, što slučajno, što namjerno. Ravno do dna

Kakvu zabavu treba Zagreb i kakvu zabavu treba Hrvatska – to pitanje postavio moderator Boris Vlašić u raspravi u kojoj su sudjelovali Anita Tuček, organizatorica Rujanfesta, Aleksandar Dragaš glazbeni kritičar i antropolog Tomislav Pletenac. Transkript, organizator Jutarnji list, trajanje 30 minuta.

Dragaš: Naravno da svatko ima pravo na svoj način zabave, kao što su to i rekli organizatori sloganom “Pomaknimo granice zabave”. Mislim da su te granice pomaknute u trash.