Soba za snove zapravo je zapis o čovjeku koji vodi razgovor s vlastitom biografijom što je, valja priznati, vrlo lynchovski pristup. Evo kako je rad na knjizi organiziran – prvo bi McKenna obavila razgovor s određenim osoba vezanim uz pojedino razdoblje i pretočila to u tekst, potom bi Lynch to pročitao i uz sjećanja drugih dodao i svoja tj. ispričao o istom razdoblju iz svoje perspektive. Ovdje valja istaknuti nekoliko stvari: prvo, ni u jednom poglavlju nemate osjećaj da dvaput čitate jedno te isto, drugo, Lynch odlično piše, zanimljiv je duhovit, otvoren i samokritičan, i treće, priča je na ovaj način upotpunjena i rasvijetljena sa svih (relevantnih) strana. Što god je Lynch radio u životu, bilo da je riječ o likovnoj, glazbenoj ili filmskoj umjetnosti, mogli ste prepoznati njegovu sklonost ka pomaknutom, uvrnutom, nekonvencionalnom, često uznemirujućem, misterioznom, pa i zastrašujućem. S druge pak strane, on sam od najranijih dana bio je otvoren, društven, opušten, duhovit i prijateljski raspoložen prema okolini. Knjigu recenziraju na Booksi.

Ako vam se ne prikaže video, imate ga ovdje.

Legendarna rezidencija Davida Lyncha – privatno imanje od 2,3 jutra na padini, koje objedinjuje arhitektonsku vrijednost, kulturnu povijest i filmsku mitologiju u samom srcu Hollywood Hillsa u Los Angelesu. Središnji objekt imanja je kuća Beverly Johnson, koju je 1963. godine projektirao Lloyd Wright, sin slavnog Franka Lloyda Wrighta. Prepoznata je od strane Historic Places LA kao „izvrstan primjer srednjo­stoljetnog modernizma“ – kažu na Willowu ,gdje je kuća i oglašena. Specifičnost stila koji se vezuje uz pokojnog redatelja analizira se i u knjizi The Architecture of David Lynch.

Kuća Davida Lyncha je navodno na prodaju, zanimljive je arhitekture

Lynch je nadrastao prostor struke i umjetnosti, i vrlo se rano prometnuo u mit. Usto se lako i prirodno impostirao kao kategorija per se, kao epitet, kao sinonim za stvaralačku inovativnost i autorsku superiornost, za djetinju drskost, za ultimativni pomak. Na najbenevolentniji način izglobio nam je doživljaj filma, a onda i stvarnosti, pa i šire, arta općenito. Razmaknuo nam je granice, otvorio prostor za intelektualni rast, epifaniju i hedonizam, za daljnja zaljubljenička traganja, možda i profesionalna istraživanja. Tako ćemo njegov utjecaj, impresionističke omaže, ali i izravne i precizne reference pronalaziti u glazbi i crtićima, u galerijama i modnim editorijalima, a ponajprije u radu od njega mlađih filmaša.

Njegovi su filmovi satkani od dualnosti, na razmeđi krajnosti, u dodiru svjetova, između realnosti i iluzije, misterije i poezije, egzaltiranosti i dubokog očaja, nasilja i nujne apatije, afazije i šaputave logoreičnosti. Suštinski, ovaj se autor od svojih početaka zaokupljao patologijom i truleži koja se nakuplja, koju se sklono njegovati ispod politure i uštirkanosti (malo)građanskog miljea, ostavljajući nam uvijek tračak svjetla, koje doduše ne donosi spas, prije stvara intrigantne sjene i otvara nove prijeteće bezdane. Lupiga donosi tekst čitan u emisiji Filmoskop na Hrvatskom radiju.

• Richard Farnsworth – The Straight Story (1999.)
  Umiljati čiča na kosilici, emotivno remek-djelo
• Dennis Hopper – Blue Velvet (1986.)
  Frank Booth – luđak nad luđacima, strava i užas u najčistijem obliku
• Jack Nance – Eraserhead (1977.)
  Kultno lice, nadrealna frizura, simbol Lynchova svijeta nelagode
• Robert Blake – Lost Highway (1997.)
  Misteriozni čovjek – scena koja ledi krv u žilama i definira jezu
• Laura Dern – Inland Empire (2006.)
  Lynchova muza, majstorica transformacije, neprepoznatljiva i hipnotična
• Nicolas Cage – Wild at Heart (1990.)
  Totalni Cage – jakna, ludilo, sloboda i srce na dlanu

Zaboravljenu seriju Davida Lyncha iz 90-ih stavili na besplatni streaming

Iako je imao više od stotinu projekata, snimio je samo 10 filmova i četiri serije od kojih se uglavnom pričalo samo o starom i novom Twin Peaksu. I potrebno je pogledati sve njegove filmove da biste dobili potpunu sliku jer čak i Dune i Fire Walk With Me (prequel seriji Twin Peaks), koje se tradicionalno smatra njegovim najgorim filmovima, treba pogledati i doživjeti kao stanice na njegovom umjetničkom putu. Hrvoje Marjanović za Index ima ovaj izbor:

• Blue Velvet (1986) – Oduvijek je bio fasciniran truleži koja se krije ispod uglađene površine, a ovdje je tu svoju fascinaciju temom doveo do savršenosti
• Twin Peaks (1990-2017) – Zajedno s Markom Frostom stvorio je nacrt savršene serije koja je toliko toga istovremeno. Djelomično je parodija sapunica, dijelom klasična krimi serija ili, kao što kritičari tvrde, “nadrealistička meditacija o prirodi zla”
• Mulholland Drive (2001) – Ako vam ni nakon svih autorovih osobnih hintova i pojašnjenja koje možete naći na internetu, u svem tom eteričnom ludilu jasno vam je da je ovo portret Hollywooda sa svim njegovim ljepotama, zamkama i manama
• Eraserhead (1977) – U redu, ima “jednostavnu” radnju. Malo priče, ništa boje i, prije svega, nezaboravan početak nezaboravne karijere
• The Straight Story (1999) – iznenađujuće običan film. Ono što neki nazivaju “komadićem Americane” ili klasičnim filmom ceste

Djetinje nepokolebljiv i uporan, David Lynch bio je jedan od najosebujnijih klasika koje je film ikad vidio. Svijet umjetnosti pamtit će ga po nesvakidašnjim, izuzetno hrabrim, neusporedivim svjetovima njegovih djela. Nakon što se umjetnički etablirao, Lynch nije izvršio transfer u mainstream vode poput Soderbergha, Van Santa i tolikih drugih, nego je poput Jima Jarmuscha ostao vjeran sebi – štoviše, još je zaoštrio svoju poetiku. “Izgubljena cesta” i “Mulholland Drive” izdanci su takozvanog visokog modernizma, oblikovno, uz davni dugometražni prvijenac “Eraserhead”, njegovi najradikalniji radovi. Čini mi se da je jedan od ključeva njegova uspjeha bilo ono što se često navodi kao nešto silno pozitivno, a vrlo rijetko se ostvaruje u praksi. Damir Radić za Novosti.