Kao što se kontekst mijenja, mijenjaju se i modaliteti govora mržnje. On je sada, za razliku od ranih 1990-tih godina, manje direktan, manje očit, pa samim tim i djelotvorniji i možda opasniji. Moja je teza da govor mržnje uopće nije opasan kada je iskaz iskrene mržnje, jer je to normalni osjećaj koji čovjek u određenim situacijama mora iskazivati želi li biti u potpunosti čovjek. Do opasnosti dolazi kada primarna grupa inicira govor mržnje bez ikakvih emocija, i sekundarne govornike (dakle one kojima se obraća) usmjerava prema tome da nekoga mrze. Ti sekundarni govornici zatim osjećaju induciranu mržnju, govore riječima drugih i na taj način mržnju reproduciraju. Postoji čitav niz strateških postupaka kojima se to čini, od definiranja drugih kao izvora zla i neprijatelja, do njihova potpunog isključivanja, i ti su načini u literaturi prilično dobro obrađeni… H-alter donosi intervju lingvista Dubravka Škiljana otprije više od 20 godina, za tadašnji ZaMirZine.