Za većinu ljudi vrijedi: nije nas strah same smrti, nego neznanja o tome što se događa tijekom umiranja i nakon njega. Medicinski gledano, postoje različite vrste smrti, klinička i moždana. Sa znanstvenog stajališta, iskustva bliska smrti („near-death experiences”) nastupaju u vremenu između kliničke smrti i reanimacije. Time se intenzivno bave ne samo znanost, nego i religije i ezoterija, s tim što opisi tih doživljaja mogu u velikoj mjeri varirati ovisno o kulturnom i regionalnom okruženju. Iskustva kliničke smrti su različita, mnogi koji su je doživjeli ne sjećaju se ničega, dok drugi se sjećaju osjećaja velike sreće ili pak panike i straha.

Iako je smrt sastavni dio života, ne želimo je prihvatiti kao neizbježan kraj. „Duša” najčešće označava nematerijalnu, od tijela odvojenu, besmrtnu suštinu jedne osobe. U mnogim religijama duša je ono što čovjeka čini onim što jest. Ali jesu li naše biće – naša duša – doista samo mjerljive moždane aktivnosti, biokemijski procesi i društveno-kulturni utjecaji? Ili naš „duševni život” oblikuje izuzetno složena međuovisnost tijela, duha i okruženja? Postojanje duše ili takve međuovisnosti ne može se dokazati znanstvenim putem. A tamo gdje prestaje domena empirijske znanosti – počinje vjera. DW