Kazališna adaptacija kanonskog filma Zvonimira Berkovića u produkciji Gavelle i režiji Janka Rakoša s gotovo opsesivnom pažnjom kazališnim sredstvima prevodi izvornik. Rezultat je predstava izrazite preciznosti i discipline koja ovo antologijsko djelo vjerno oživljava, ostajući pritom u sigurnim okvirima doslovne reprodukcije. Rondo je fascinantan primjer promišljenog autorskog filma koji svjesno polazi od reducirane postave likova, u suštini praznih arhetipova, kako bi izgradio razgranatu mrežu motiva, odnosa, metafora i značenja, gdje ništa nije slučajno, a pogotovo ne prazno. Za početak, glazba. tportal

U prepunom Lisinskom, Yuval Noah Harari održao je predavanje o civilizaciji koja gubi sposobnost razlikovanja istine od „informacijskog otpada“. Upozorio je da povjerenje nestaje iz ljudskih institucija i seli se u algoritme, dok demokracija slabi jer ljudi više ne znaju razgovarati. AI, tvrdi, postaje novi gospodin jezika, kulture i financija, a najveća prijetnja nisu migranti, nego „digitalni imigranti“. Unatoč svemu, Harari vjeruje da nas može spasiti samo – ljudskost: sposobnost osjećanja, suosjećanja i mudrosti umjesto gole inteligencije. Gea Vlahović za tportal. Osvrt ima i Večernji

Koherentno je uprizorio borilište koncepcija ideološke arene Krležina literarnog kozmosa i pritom stvorio predstavu besprijekornog tempa, lišenu viškova, čvrsto usidrenu u priči ali otvorenu za bogate konotativne rukavce. Planinićev redateljski rukopis, autorski teatar koji spaja intelektualnu ambiciju i snažnu vizualnu poetiku, prepoznaje se u hrabroj konceptualnoj gesti i slojevitom dramaturškom tkivu, što u njegovu slučaju u pravilu znači vrlo uspješno prevođenje kompleksnog predloška u kazališnu formu. Gea Vlahović za tportal.

Povijest umjetnosti ujedno je povijest cenzure: od ikonoklazma i Michelangelova “krojača gaća” do uklanjanja Banksyjeva murala pred londonskim sudom. Razlozi se mijenjaju – vjera, država, moral, tržište – ali obrazac ostaje isti: ono što vrijeđa nije golotinja ni provokacija, nego izazov autoritetu. Primjeri, od Goye i Daumiera do Ai Weiweija i Serrana, pokazuju da današnje društvo jednako nervozno reagira na umjetnost kao i nekadašnja inkvizicija. Čak je i Muzej zabranjene umjetnosti u Barceloni zatvoren – ne zbog političkog pritiska, nego zbog štrajka radnika, paradoksalno potvrđujući da sloboda i kapital rijetko idu ruku pod ruku. tportal

Redatelj Mario Kovač prepoznao je subverzivni potencijal genijalnog stripa, prizvao grotesknu estetiku Magnusa i Bunkera i osuvremenio političku oštricu, no rezultat je iznenađujuće anemičan. Predstava izgleda i zvuči kao ‘Alan Ford’, ali ne nosi njegov duh: umjesto anarhičnog crnog humora koji je ismijavao sve ideologije, ostaje tek površna i beživotna replika. No, možda je i to dovoljno, kaže Gea Vlahović za tportal.

Juha braće Marx Kokana Mladenovića, čija je premijera bila 2. lipnja u zagrebačkom kazalištu Komediji, upravo je takva predstava: strukturiran poput živahnog mehanizma iz nijemog filma ali s jasno osmišljenim ritmom i intonacijom, prvi autorski projekt poznatog srpskog redatelja u teatru na Kaptolu provokativan je hommage nadrealnom humoru slavne braće Marx, patchwork slapsticka, vodvilja, kabaretskog gega, groteske i lucidnog humora koji neugodnom lakoćom razobličuje naš politički i društveni trenutak uz eksploziju bučne glumačke energije koja pršti kreativnošću. Kokan Mladenović doista zna kako stvoriti subverziju u svijetu u kojem ništa stvarno ne boli. tportal