Muzika pred cenzurom. Ono što se događa širom regije u posljednjih godinu dana nije slučajnost. Od Siska do Solina, od Zaječara do Beograda, rijedak je dan da neki izvođač ne otkaže nastup iz “političkih razloga”. Dok se jedni pozivaju na solidarnost s protestima, drugi jednostavno nestaju s popisa bez objašnjenja. Ovaj red otkazivanja otkriva nešto važno o trenutku u kojem živimo – muzika nije nikada bila samo zabava, ali rijetko kad je bila ovako glasno politična. Radi se o pokušaju kontrole onog prostora gdje su uvijek nastajale najvažnije poruke o slobodi i otporu. Kad glazbenici moraju birati između nastupa i savjesti, kad festivali postaju bojna polja, a šutnja postaje politički čin – znamo da smo duboko u krizi. Muzika je uvijek bila zrcalo društva. Trenutačno nam pokazuje prilično mračnu sliku. Muzika

U suvremenom kulturnom prostoru neutralnost više nije opcija – umjetnici se otkazuju i zbog šutnje, a ne samo zbog “pogrešnih” stavova. Od bojkota ruskih do prozivanja palestinskih i izraelskih autora, javni diskurs postaje binaran i ne trpi složenost. Strah od simboličkog linča potiskuje pluralizam, dok selektivna cenzura stvara atmosferu ideološke čistke, u kojoj umjetnost sve više postaje taocom geopolitičkih lojalnosti. tportal

Očito nijedan biznismen, barem američki, nikada nije istinski vjerovao u woke pokret kao posljednju slamku spasa svijeta preoblikovanjem u divno, duginim bojama išarano društvo sretnih, jednakih, uključivih jedinki. Igrala se predstava, jer se moralo, u protivnome bi biznis i profit bili otkazani. Sada se više ne mora. Samo nekoliko sati nakon polaganja prisege Trump je potpisao izvršnu naredbu kojom se zaustavljaju programi raznolikosti, jednakosti i uključivosti unutar savezne vlade. To je bio signal za sve ostale u vrijednosnome lancu. Od velikih imena na woke liniji zasad ostaje Microsoft. Pa, mijenja li vjetar smjer trajno ili samo da preživi Trumpa? Politički konzultant Karlo Jurak za Lider podsjeća kako je tvrtkama u primarnom interesu profit, a nekima tek onda i politička moć.

A i gdje su oni divni, bezbrižni dani kad si mogao ženi dobacit nešto bezobrazno o dekolteu, nogama i dupetu pa da se svi radosno smiju dok se ona crveni? Sad odmah ispadaš prasac i kadrovska služba te zove na razgovor. A što se poznatih i slavnih tiče – koga briga je li moj omiljeni pjevač drpao 16-godišnjakinje? Valjda je važnije da pjeva dobre pjesme! Zar ne? Šalu na stranu, samo upozoravanje na to da nešto nije okej – nije nikakav progon, cenzura, ograničavanje slobode govora niti ono neologističko kanceliranje. To nije cancel kultura. To je korekcija. Čak i kad se naljute na vas, da. Zrinka Pavlić za tportal ukazuje kako neki ‘kanselirani’ poznati i nisu uvijek nužno otkazani, iako su ispravno etiketirani kao zlostavljači, silovatelji ili širitelji mržnje i netolerancije, dok je na druge organizirana pretjerana hajka.

Prvo je bio quiet quitting, trend u kojem zaposlenici na svojim radnim mjestima diljem svijeta potiho počinju dizati ruke od previše posla, odnosno radili samo onoliko koliko zaista moraju, pa loud quitting gdje su jasno i glasno protestirali protiv previše posla. Zatim su poslodavci, shvativši do kuda je igra otišla, odlučili uzvratiti istom mjerom te svojim zaposlenicima na neprimjeran i mudar način zadavati složenije zadatke i očekivati od njih razvoj novih vještina, izvlačeći tako više od postojećih radnika bez zapošljavanja novih osoba (quiet hiring). Sada je poslodavcima, naime, cilj namjerno otežati radne zadatke svojim zaposlenicima, u nadi da će upravo zaposlenici biti ti koji će dati otkaz, a sve kako bi se njihovi poslovi mogli automatizirati. Trend je najprisutniji u tehnološkim tvrtkama gdje zaposlenike planiraju zamijeniti – robotima i automatskim procesima ili uz pomoć AI. Lider

Dokumentarac New York Timesa “Sorry / Not Sorry” još uvijek ne možete pogledati u Hrvatskoj, barem ne legalno, ali zapadnije od nas zakotrljao je lavinu reakcija. Primjerice, poznati komičar Louis C.K. je bio optužen od više žena kako ih je seksualno zlostavljao i masturbirao pred njima bez njihovog pristanka, da bi se vrlo brzo vratio pred rasprodana gledališta i u nove filmske projekte. Tu valja zaobići Weinsteina i zvijezde Ludih sedamdesetih, glumca koji utjelovljuje Hydea (Masterson), jer su oni završili u zatvoru i dokazani su prijestupnici. S obzirom da imamo i neke domaće primjere (Matanić/Prohić) Boris Postnikov donosi sedam skica koje ukazuju kako “cancel kultura” uglavnom ne funkcionira, a tu su primjeri Mela Gibsona, pornoglumca Jamesa Deena, Jamesa Franca, Chrisa Browna, Alexandera Wanga…

Netokracija podcast donosi odgovore na pitanje: Što podrazumijeva kultura otkazivanja, online i u stvarnom životu? Osim toga, donose analizu poznatih i nepoznatih osoba kojima se to dogodilo te nude odgovor na pitanje tko je doista otkazan, a tko se samo pritajio na par godina? Komentiraju i domaće političare na TikToku, od Andreja Plenkovića do Ivana Pernara. (Netokracija)

Moralno propadanje je sve očiglednije i na „probuđenoj“ levici (woke left) koja je sve autoritarnija i netolerantnija. Ona zagovara sve oblike seksualnog i etničkog identiteta osim jednog. Sociolog Dwayne Russel je novu „kulturu otkazivanja“ okarakterisao kao „rasizam u vreme mnoštva bez Jednog“. Dok tradicionalni rasizam ponižava uljeza koji predstavlja pretnju jedinstvu Jednog (dominantne grupe), probuđena levica bi da radi to isto svakome ko nije u potpunosti napustio sve stare kategorije pola, seksualnosti i etničke pripadnosti Jednog. Sve seksualne orijentacije i rodni identiteti sada su prihvatljivi, osim ako ste beli muškarac čiji rodni identitet odgovara vašem biološkom polu pri rođenju. Svojom implicitnom paranojom, kultura otkazivanja je očajnički i očigledno uzaludan pokušaj kompenzacije za realno nasilje i netoleranciju koje seksualne manjine već dugo trpe u našim društvima. To je povlačenje u kulturalnu tvrđavu, lažni bezbedni prostor čiji diskurzivni fanatizam samo jača otpor većine. Peščanik

Antiruska histerija i takozvana kultura otkazivanja posebno su zamjetne u sportu te kulturi i umjetnosti. Otkazuju se natjecanja u Rusiji, nepoželjni su ruski klubovi, sportaši, kulturni djelatnici, plesači, pjevači, dirigenti, otkazuju se predstave, koncerti, nepoželjni su ruski skladatelji, čak se zabranio uvoz ruskih mačaka. S jedne strane šalje se jasna poruka i osuda, s druge strane, potrebno je racionalno sagledati stvari i shvatiti da ti ljudi ne personificiraju Putina. Svi ti instrumenti mogu u rezultirati konstruiranjem nove realnosti, mijenjanjem identiteta i interesa te jačanjem nacionalizma i ksenofobije. Novosti…

Grad New York je odobrio prijedlog o uklanjanju kipa Thomasa Jeffersona, jednog od utemeljitelja Sjedinjenih Država, iz Gradske vijećnice u kojoj se nalazio više od jednog stoljeća, zbog njegove robovlasničke prošlosti. Ovo je samo najnovija postaja fenomena koji se kolokvijalno i medijski uvriježilo nazivati kulturom otkazivanja. Za suvremene revolucionare, Thomas Jefferson nije netko koga određuje činjenica da je bio jednim od otaca američke demokracije nego je bitan samo po tome što je bio robovlasnikom. Gotovo svakoj personi ovjekovječenoj u kipu ili bisti neka se pojedinost iz biografije može ispostaviti problematičnom, no potrebno je odrediti ono ključno: po čemu se taj netko obilježava, časti, slavi i pamti, koja je njegova povijesna uloga, a što fusnota iz životopisa? Što ostaje, ili, bolje rečeno, što nastaje “otkažemo” li cjelokupnu zapadnu povijest i otpišemo je kao represivni historijat “mrtvih bijelih muškaraca”? Arteist…