Na snagu je stupio Ugovor o otvorenom moru (BBNJ), prvi sveobuhvatni međunarodni sporazum koji regulira zaštitu biološke raznolikosti mora izvan nacionalnih jurisdikcija. Pokriva dvije trećine svjetskih mora i polovicu Zemljine površine. Nakon desetljeća pregovora i ratifikacije 60 država, ugovor uvodi obveze zaštite ekosustava, ograničavanja destruktivnog ribolova i sprječavanja rudarenja morskog dna. Omogućuje uspostavu zaštićenih područja otvorenog mora i veću transparentnost projekata, s ciljem očuvanja oceana i njihove ključne uloge u regulaciji klime. Milorad Milun za Novosti

Oceani pokrivaju 71 % Zemlje, ali manje od petine morskog dna je istraženo sonarima. Projekt Seabed 2030 želi do 2030. stvoriti potpunu kartu morskog dna, no suočava se s ograničenim resursima, političkom nepovjerljivošću i visokim troškovima. Podvodni svijet krije nepoznate planine, kanjone i životinje, a velike dubine još čuvaju tragove drevnih kopnenih područja. Potpuna kartografija može ubrzati eksploataciju resursa, ali znanstvena i zaštitna svrha ostaje prioritet. Međunarodne vode i dalje su neistražene i neregulirane. DW

Prema NASA-inim podacima, razina mora u 2024. porasla je brže od očekivanog – umjesto 0,43 cm, skočila je 0,59 cm. Glavni krivac? Ekstremna toplina! Dosad su otapanje leda i širenje vode zbog zagrijavanja dijelili posao, ali prošle godine toplinska ekspanzija preuzela je vodstvo. Oceani su apsorbirali rekordnu količinu topline, a vjetrovi i El Niño dodatno su promiješali stvari. Od 1993. godine brzina rasta razine mora se udvostručila, a čini se da ćemo sve češće morati podizati nasipiće – ako ne zbog poplava, onda barem zbog šoka od novih klimatskih rekorda. Bug

Prašina iz pustinjskih oluja raznosi se diljem svijeta i na kraju najvećim dijelom završava u morima i oceanima. To nije bez posljedica: pustinjski pijesak gnoji more. Što se iza blagotvornog učinka pustinjskog pijeska na zdravlje koralja krije otkrila je analiza kemijskog sastava koralja nakon obavljenog eksperimenta. Dodatkom pustinjske prašine udio litija u koralju povećan je, najviše, pet puta, mangana četiri puta, željeza tri puta, magnezija 1,3 puta i molibdena do 1,5 puta. Da ti metali ne utječu  izravno na koralje, nego na njihove fotosintetske simbionte (čitaj: jednostanične alge) vidjelo se po tome da je dodatkom pustinjske prašine došlo do povećanja sadržaja klorofila (do 1,5  puta) i, još više, do povećanja brzine fotosinteze. Koralji imaju dovoljno vode i svjetla, ali nemaju dovoljno minerala – ako minerale ne dobiju iz pustinje. O koraljima pak ovisi život u moru, pa zato dolazimo do zaključka iz naslova, kaže Nenad Raos za Bug

Nova studija objavljena u časopisu One Earth istražuje povezanost između očuvanja morske bioraznolikosti, ljudskog zdravlja i dobrobiti. Rezultati sugeriraju da zaštićena morska područja mogu biti korisna i za planet i za ljude. Zaštićena morska područja su dijelovi oceana koje vlade zakonski priznaju kao važne za očuvanje mora, a u njima su ograničene ljudske aktivnosti. Kada neka vlada proglasi morsko područje zaštićenim, obično ondje više nije dopušteno stanovati, ribariti, graditi turističke objekte, uzgajati ribe ili bušiti naftu. Pravila variraju ovisno o lokaciji, ali cilj je omogućiti prirodi da napreduje smanjenjem ljudskog djelovanja. Green

Mora i oceani doimaju nam se beskrajnima, ali ribama ta beskonačnost ništa ne znači i ne uživaju u morskim dubinama onako kako mi mislimo, posebice otkako je čovjek premrežio morsko dno tehnologijom. Mnoge vrste riba nastanjuju određeni morski prostor u kojem imaju dovoljno hrane i razmnožavaju se, pa ako im se naruši prirodno stanište i spokoj, gube urođenu orijentaciju snalaženja u podmorju. Neki znanstvenici tvrde da bi zbog dezorijentiranih riba u morima i oceanima čije su dubine premrežili kabeli, cijevi i ostala tehnologija trebalo sagraditi podvodne mostove koji bi pomogli sačuvati neometanu mobilnost morske faune, baš kao što je napravljeno na autocestama na kopnu na kojima postoje posebni prijelazi za divlje životinje. Znanstvenici još tvrde da bi to trebalo raditi i zbog klimatskih promjena koje uzrokuju migraciju nekih vrsta riba u sjeverna mora. Lider

Gnojenje oceana željezom, točnije njegovim solima, jedno je od mnogih rješenja koja bi trebala spasiti naš planet od pregrijavanja. Rast alga u moru ograničen je raspoloživim željezom, pa kad bi se u more ispustile soli željeza, one bi potakle rast algi, a s njima i vezivanje ugljika. Mrtve alge bi doduše padale na dno mora, no tamo bi ostajale stotinama godina – dovoljno dugo da dok se njihov ugljik ne vrati u atmosferu smislimo nešto bolje. Zato kao iznenađenje dolazi ideja da bi se umjesto željeza – i to mnogo bolje – u tu svrhu mogao upotrijebiti aluminij. Tim znanstvenika nedavno je potvrdio kako se njime vezivanje dušika i CO2 pospješuje, no ostaje upitno može li prouzročiti i neku štetu. Nenad Raos za Bug.

Oceani podsjećaju na jacuzzi: Temperatura sve bliže 40 stupnjeva

Kroz tisuće rijeka diljem svijeta u oceane stiže oko 80 posto plastičnog otpada. Većina otpada pronađenog u dubokim vodama dolazi iz parkova, s plaža ili iz oborinskih odvoda koji oblažu naše ulice. Sve te komadiće plastičnog otpada vjetar i kišnica nose u potoke i rijeke te dalje u oceane. Plastike je toliko u oceanima da su se dijelovi oceanskog plastičnog otpada spojili u vrtloge otpada. ‘Pacifički vrtlog smeća‘ proteže se od zapadne obale Sjeverne Amerike do Japana, a zapravo se radi o dvije velike nakupine plastičnog otpada koje plutaju oceanom. Mnogi misle da su zemlje koje proizvode ili troše najviše plastike one koje i najviše zagađuju oceane. No, prema studiji, zemlje s manjim geografskim područjem, dužim obalama, velikom količinom oborina i lošim sustavima gospodarenja otpadom imaju veću vjerojatnost da će plastiku ispuštati u more. Lider

Globalno zagrijavanje, topljenje ledenjaka i poremećaji u padalinama tvore na površini oceana sloj nižeg saliniteta. Taj se sloj razdvaja od oceanskih dubina poput ulja na vodi i to razdvajanje ograničava miješanje oceanskih voda pri čemu se vode iz morskih dubina u kojima ima kisika i hranjivih tvari uzdižu prema površini i apsorbiraju CO2, jedan od plinova s učinkom staklenika i uzročnik globalnog zatopljenja prije nego što ga povuku u dubine. Ta pojava dovodi u pitanje buduću sposobnost oceana da igra svoju ulogu globalnog termostata klime.