Cilj projekta “Veliki zeleni zid“ je borba protiv dezertifikacije, klimatskih promjena, siromaštva i sukoba koji proizlaze iz degradacije tla te kako bi se povećala bioraznolikost i podržao održivi razvoj lokalnih zajednica. Osim ekoloških ciljeva, projekt nastoji stvoriti 10 milijuna zelenih radnih mjesta, poboljšati sigurnost hrane i smanjiti migracije uzrokovane klimatskim promjenama. Naratorica i glavna protagonistica je Inna Modja, malijska glazbenica i aktivistica, koja putuje kroz Senegal, Mali, Niger, Nigeriju i Etiopiju, upoznajući ljude koji aktivno sudjeluju u stvaranju Zelenog zida. Inicijativa Velikog zelenog zida ima ključnu ulogu u poljoprivredi. Ovaj projekt nije samo red drveća; sve više se usmjerava na razvoj multifunkcionalnih ekoloških zona – spojeva uzgoja usjeva, šumskih područja, pašnjaka i vodnih resursa, čime se jačaju zajednice i njihova otpornost. Projekt nije bez poteškoća, zbog političke nestabilnosti i korupcije. No, svejedno ide dalje. Agroklub

Selo, u kojem su sve građevine postavljene na stupove koji izlaze iz vode, nastalo je još u 17. stoljeću, kao utočište od trgovaca robljem. Danas ondje živi više od 20.000 stanovnika koji su se izvrsno prilagodili “vlažnim” uvjetima života. Sa više od 20.000 domicilnih stanovnika, cijela infrastruktura Ganviéa postavljena je na stupove koji izlaze iz jezera – ondje se nalaze kuće, škole, pošta, čitava tržnica i crkva. Drveni kanui, poznati kao “pirogue”, glavno su prijevozno sredstvo, a lokalci veslajući dolaze na određene lokacije. Ribarstvo je i dalje središnji dio gospodarstva. Green

U mnogim državama Afrike je mreža elektroopskrbe u žalosnom stanju tako da čitav niz zemalja želi atomske elektrane. Tu ne samo da je upitna „pomoć“ Rusije ili Kine, nego tamo ima i drugih alternativa. Jedina nuklearka na čitavom afričkom kontinentu je još uvijek samo u Južnoafričkoj Republici. Tamo je još 1984. u Koebergu u blizini Kapstadta počeo s radom prvi od sad dva reaktora, ali i ta država intenzivno razmišlja o novim nuklearkama. O nuklearkama razmišljaju i u Keniji, Ruandi i Ugandi. No, plan nije bez skepticizma. Ističe se da samo u Keniji koriste pogone za korištenje energije sunca, vjetra i geotermalne energije, a koje obilaze i strani stručnjaci. Nuklearke su skupi projekti i pitanje je tko će to platiti. DW

Promatranje ponašanja divljih životinja pokazalo je kako će 40 posto brže pobjeći s izvora vode ako čuju ljudski glas, nego glasanje ijednog drugog predatora. Otkrili su to istraživači koji rade u Južnoafričkom nacionalnom parku Greater Kruger, domu jedne od najvećih preostalih populacija lavova. Bijeg ili napuštanje izvora vode čim čuju ljude u blizini jednak je kod 95 posto vrsta koje su znanstvenici promatrali. U bijeg se daju svi: žirafe, leopardi, hijene, zebre… Zvukovi koji su se reproducirali u ovom istraživanju bili su glasovi muškaraca i žena koji su mirno govorili lokalnim jezicima. Voditeljica istraživanja Liana Zanette sa Sveučilišta Western Ontario u Kanadi iznenađena je reakcijom divljih životinja kao i brojem vrsta koje su jednako reagirale. “Strah od ljudi znatno je premašio strah od lavova u cijeloj zajednici sisavaca u savani”, navodi se u radu. “Ako je strah od ljudi toliko raširen i pogađa sve životinje na našem planetu, onda to stvarno dodaje novu dimenziju utjecaju ljudi na okoliš”, dodala je Zanette. Jutarnji

U afričkom plemenu Himba kao datum rođenja računa se dan kada je njegova majka odlučila da želi imati dijete. Ona tada ode u prirodu  i osluškuje zvukove sve dok ne čuje pjesmu djeteta koje želi doći na svijet. Zatim se vraća muškarcu s kojim želi imati dijete i uči ga djetetovoj pjesmi. Kada vode ljubav kako bi začeli dijete, pjevaju tu pjesmu kao način dozivanja djeteta na svijet. Kada ostane trudna, majka uči babice i sve starije žene u selu toj pjesmi kako bi ju otpjevale bebi u znak dobrodošlice. Tijekom odrastanja, ako dijete padne ili se ozlijedi, netko iz sela mu priskače u pomoć pjevajući mu njegovu pjesmu. Isto se događa i kada napravi nešto prekrasno ili prolazi izazove puberteta. Ako član plemena počini prekršaj ili zločin, smještaju ga u središte kruga i pjevaju mu njegovu pjesmu. Himbe ne vjeruju da kažnjavanje mijenja ljude, već da kada prepoznaš svoju pjesmu, više nemaš želje ni potrebe činiti išta što bi povrijedilo ikoga drugoga. Na kraju, kada su žena ili muškarac na samrti, svi koji znaju njihovu pjesmu, okupljaju se kako bi im je otpjevali posljednji put. Net/Atma/Punkufer

• Od svih bivših kolonijalnih sila, Francuska održava najveće vojno prisustvo u Africi; primorava afričke zemlje da daju prednost francuskim interesima i kompanijama u javnim nabavkama i tenderima. Svojim bivšim kolonijama nametnula je monetarnu zonu Afričke finansijske zajednice (CFA), koja je inherentno nejednaka i ukorenjena u izrabljivačkim praksama.
• Međutim, jasno je da su „antikolonijalni“ ustanci u centralnoj Africi još gori od francuskog neokolonijalizma. Budućnost koju oni donose je budućnost propalih država poput Zimbabvea i Mjanmara: autoritarna vojna vladavina; ekonomska regresija u dublje siromaštvo od kojeg profitira samo nova i korumpirana elita; ideološki fundamentalizam u kombinaciji s odbijanjem „kolonijalnih“ uticaja poput prava homoseksualaca. Kako je moguće da se veći deo Afrike nađe u tako očajnoj situaciji gde je jedini izbor između lošeg (zapadni neokolonijalizam) i goreg (lažni autoritarni antikolonijalizam)?
• Tačnije, ne radi se o tome da je većina prevarena, već o tome da ih nije briga: njihova glavna briga je da se relativno stabilan svakodnevni život nastavi neometano. Većina ljudi ne želi stvarnu demokratiju, u kojoj zaista mogu da odlučuju: žele privid demokratije, gde slobodno glasaju – ali gde ih neki viši autoritet od poverenja stavlja pred izbor i ukazuje kako treba da glasaju. Većina je zbunjena kad ne dobije nikakve jasne indikacije i situacija u kojoj bi trebalo da odluče se paradoksalno doživljava kao kriza demokratije, pretnja po stabilnost sistema (Ovo važi ne samo za bivše francuske kolonije već i za demokratiju uopšte). Međutim, kada se takozvana tiha većina zabrine i kad iz njih izbije iskreni bes, stvari po pravilu postaju mnogo gore. Ljudi žele da odluče, da se njihov glas čuje, i čineći to – kao što pokazuje tekući talas desničarskog populizma širom sveta – izlažu se daljoj manipulaciji, postajući plen teorija zavere.

Direktorica Svjetske trgovinske organizacije (WTO) Ngozi Okonjo-Iweala je također skrenula pozornost na komplicirane odnose Zapada naspram afričkih zemalja. Ona je citirala jednog afričkog diplomata na konferenciji veleposlanika: „Kad razgovaramo s Kinom, dobivamo aerodrom; kad razgovaramo s Njemačkom, dobivamo predavanje”. Ali, afričke države su posljednjih godina razvile novo samopouzdanje i više ne žele da im europske vlade drže lekcije. „Europljani bi trebali biti svjesni činjenice da sada postoje druge opcije za afričke zemlje“, kaže Paul-Simon Handy s Instituta za sigurnosne studije u Južnoafričkoj Republici. Sada je Afrika neka vrsta „otvorenog tržišta” na kojem ugovor dobiva onaj tko najviše ponudi. Na ovom terenu Rusija i Kina trenutno stoje bolje od Europljana. Oni svojim afričkim partnerima pružaju upravo ono što im treba: u slučaju Rusije, konkretna vojna pomoć, a u slučaju NR Kine – velika ulaganja u infrastrukturu kontinenta. Deutsche Welle

Najnoviji puč u Gabonu potvrđuje da utjecaj EU nestaje u afričkoj regiji Sahela i šire. „Puč u Nigeru otvara novu eru nestabilnosti u regiji koja je ionako bila krhka”, rekao je prvi diplomat EU-a Josep Borrell u Toledu. U Nigeru je EU izgubila posljednjeg bitnog partnera u zoni Sahela – u posljednje tri godine pučevi su izvedeni u Burkini Faso, Gvineji i Maliju. Unija je zabrinuta zbog osjetnog jačanja protufrancuskog ozračja u tim bivšim francuskim kolonijama. Drugi razlog za brigu u Bruxellesu je što ruska plaćenička paravojska „Wagner“ jača nazočnost u Maliju, Burkini Faso i Srednjoafričkoj Republici. Borrell nije htio trčati pred rudo: što se tiče eventualne intervencije, prvo će vidjeti što ECOWAS predlaže. „Afrička rješenja za afričke probleme“, rekao je španjolski diplomat. Deutsche Welle

Mbuti su pripadnici autohtone srednjoafričke skupine pigmeja, podrijetlom iz guste šume Ituri u sjeveroistočnom Kongu, a preživljavaju zahvaljujući nevjerojatnoj sposobnosti svojih boljih polovica, najnižih žena na svijetu. Osim dostave plijena ostatku plemena, uloga žena, visokih jedva 130 centimetara, je namamiti životinju i zadržati je u mreži da bi je muškarac mogao probosti kopljem. Mbuti su vrsni lovci i sakupljači koji se svaka dva tjedna sele na drugo područje beskrajnog zelenila afričke prašume kako bi ostatku plemena osigurali hranu i osnovne životne potrepštine. Antropolozi smatraju da su oni najraniji ljudi Afrike. Poznati su kao “djeca šume” (bamiki bandura) i procjenjuje se da ih trenutačno ondje živi oko 40 tisuća. Mbuti na svoju šumu gledaju kao na sveto mjesto. Sa svojim domom razgovaraju puni poštovanja, divljenja i obožavanja. Duboko u njihovoj tradiciji ukorijenjena je “Pjesma šumi”, koju uvježbavaju čim nauče govoriti. Punkufer

Snijeg pao u Johannesburgu, neka djeca ga vide prvi put u životu