Nas ovdje na periferiji dežurni ideolozi uvjeravaju da je nerazvijenost tek ‘faza’ u razvoju, te da ćemo, dosegnemo li idealnu formu kapitalizma, sustići bogate zemlje. No nerazvijenost je nužan preduvjet kapitalističke geopolitike. Dominantni narativ europske birokracije ima vrlo konkretnu funkciju – održavanje mira između bogatog centra i siromašne periferije. Pritom se stalno ponavlja teza da ćemo s još više tržišta i odbacivanjem štetnog državnog intervencionizma prevladati nejednakosti, te da samo treba promijeniti svijest ljudi. Sukobi prijete da će zahvatiti cijeli svijet, pogotovo ako uzmemo u obzir da je američka hostilnost usmjerena prema Kini, koja je zasad neutralna. Iranski rat, kao i opća mobilizacija i naoružavanje, posljedice su pokušaja spašavanja američke ekonomije, koja počiva na vojno-industrijskom kompleksu. Ne postoji nijedna zemlja na svijetu koja ulaže više u vojsku, kaže Katarina Peović za tportal, povodom nove knjige “Kraj kapitalizma? Dok staro umire, a novo se ne može roditi”.

Autor knjige “Spaljena zemlja – s onu stranu digitalnog doba, prema postkapitalističkom svijetu” tvrdi da “internetski kompleks” sustavno uništava biosferu, zajednicu i ljudsku psihu, pretvarajući nas u izolirane ovisnike o ekranima. Iako virtuozno napisana, ova “jeremijada” nudi radikalan pesimizam: rješenje vidi isključivo u potpunom odbijanju digitalnog života i povratku predmodernim oblicima zajedništva. Kritika ističe da Crary precizno detektira društvenu regresiju i gubitak empatije, ali ne nudi realnu terapiju za svijet koji ne želi odustati od svojih gadgeta i komfora, ostavljajući čitatelja u procjepu između ekosocijalističke utopije i kliničke depresije. Nataša Babić za Ideje.

U posljednje vrijeme u razgovorima s poduzetnicima i menadžerima koji imaju naglašenu potrebu sagledati globalno ekonomsko okružje moguće je uočiti novu vrstu zabrinutosti. Nije riječ o tome hoće li i kada nastupiti klasična recesija. Spremni su nositi se s cikličnom fazom klasičnoga kapitalizma. Zabrinuti su, međutim, što se netipično može dogoditi u bližoj ili srednjoj budućnosti. Strahuju od spleta okolnosti nakon kojega neće biti moguće sustav vratiti u uobičajeni ritam recesija – depresija – uzlet – procvat. Iako oni to tako ne kažu, zapravo su zabrinuti za opstanak kapitalizma. Previše kriza odjednom, premalo odgovora, kapitalizam ne uspijeva obuzdati dug, demografiju, okoliš i umjetnu inteligenciju. Je li na kapitalizam na svom devetom ‘mačjem životu’? Pita se Miodrag Šajatović za Lider.

U knjizi Kapitalizam i njegovi kritičari američki novinar i publicist John Cassidy donosi pregled najvažnijih antikapitalističkih ideja, od Marxa i Engelsa do Stiglitza i Rodrika. Marxovu tezu o trajnom siromaštvu povijest je opovrgnula rastom realnih plaća, dok Cassidy kroz Keynesa pokazuje da državni intervencionizam može i pomoći i štetiti, ovisno o kontekstu. Analizirajući novije krize, poput azijske 1997. i globalne 2008., Cassidy upozorava na paradokse globalizacije i monetarne politike MMF-a. Zaključak: kritike kapitalizma često su opravdane — ali sustav se uvijek nekako prilagodi i preživi. Ideje… ranije ove godine autor dao je intervju za Yale Review.

Ljeto možda jest sezona varki, ali nema smisla da se zavaravamo: ljeto je nepodnošljivo, vruće, ljepljivo. To nas uglavnom ne sprječava da se zabavimo, opustimo i odmorimo, ali jesmo li sve spremni činiti uz neki drugačiji soundtrack? Zamišljam paralelu tom saharinskom koktelu, toj imaginarnoj semantičkoj prevari temeljenoj na lažnoj bezbrižnosti, nekakvo drugo toplo ljeto. Ljeto bez uzbuđenja, više na ležaljci iza škura nego na terasi po zvizdanu. Na periferiji praznog grada. Obavijeni jutarnjom šumskom zrikom. Ispred televizora s popodnevnim programom u pozadini ili u polupraznom kinu na predstavi koje se nakon nekoliko godina više nitko neće sjećati. Na nekim drugim obalama… Na Kulturpunktu promišljaju kako je forma nadjačala samu srž sadržaja, uz pokoju glazbenu preporuku.

Liberalna društva temelje se na pretpostavci univerzalnog ljudskog dostojanstva, jednakog dostojanstva za sve, no to nailazi na veliki otpor, jer pojedine skupine prema rasi, etničkoj pripadnosti, religiji i slično ne žele biti samo jednake svima drugima, već žele da njihov poseban status bude priznat. To je bila velika transformacija na ljevici krajem 20. stoljeća. Progresivna politika se nekoć temeljila na radničkoj klasi, a sada se fragmentirala u niz malih identitetskih skupina: žene, LGBT osobe, etničke manjine i svaka traži djelomično priznanje vlastitog identiteta. To prijeti osnovnoj pretpostavci liberalizma, koja polazi od jednakosti svih. To je izazvalo i žestoku reakciju desnice, gdje ljudi vjeruju kako je politika identiteta marginalizirala, recimo, bijelce ili dominantnu etničku skupinu u određenom društvu. A to nije dobro za zdravlje liberalne demokracije.

Trenutno je jedan od najvećih izazova to što se više ne možemo složiti ni oko osnovnih empirijskih činjenica, jer više ne vjerujemo znanosti, ne vjerujemo cijelom sustavu znanja koji smo izgradili kako bismo osigurali pouzdane informacije. A to će biti golem problem za demokracije u budućnosti. Francis Fukuyama u razgovoru za Ideje.

Mlađe generacije, posebice generacija Z, sve više odbacuju tradicionalnu karijeru u korist poduzetništva. Motivirani iskustvima svojih roditelja, koji su često radili prekovremeno za stabilnost, mladi radije biraju nesigurnost i kreativnost vlastitog biznisa. Prema istraživanjima, čak 78 % pripadnika generacije Z vjeruje da je pokretanje vlastitog posla najbolji izbor. Stručnjaci navode da su globalne krize, digitalizacija i promjene u vrijednostima oblikovale njihov odnos prema radu, prioritetima i novcu, zbog čega sve češće biraju fleksibilnost umjesto korporativne hijerarhije. Lider

Od Fukuyamine vizije “kraja povijesti” do današnjeg državnog uplitanja u tržište, kapitalizam se sve više gubi u magli zabrana, subvencija i carina. Karlo Vujeva s Ekonomskog fakulteta tvrdi da nije riječ o populizmu, već o reakciji na uspon Kine, koja prijeti anglosaskoj ekonomskoj dominaciji. Povijest pokazuje da su današnji zagovornici slobodnog tržišta sami odrastali na protekcionizmu, a sada su šokirani kad se pravila igre mijenjaju. Lider

Nova vrsta kapitalizma temelji se na načelu da su sve stvari i pojave oko nas – uključivo i sve što rade ljudi, počevši od svakodnevnog ponašanja do znanja i iskustava koje čovjek ima i koja skupi tijekom života – samo sirovina koja se primjenom raznih tehnologija može preoblikovati u neku komercijalnu svrhu. Kapitalist 21. stoljeća više nije samo vlasnik sredstava za proizvodnju (što je bio u 18., 19. i 20. stoljeću), on je i vlasnik sredstava (tehnologija) za preciznu instrumentalizaciju ljudskog rada i ponašanja te uskoro, i svakog drugog aspekta ljudske egzistencije. Pionir tog novog kapitalizma je, kako u konceptualnom tako i u praktičnom smislu – Google. Toj tvrtki brzo su se u tome pridružili i ostali današnji tehno giganti.

Vjetar u leđa u prvih dvadesetak godina našeg stoljeća dala im je neoliberalna politika, ne trudeći se previše oko regulacije svega što te tvrtke rade na internetu i s tehnologijama s kojima svoj utjecaj šire i dalje, u stvarnom prostoru, očarana njihovim poslovnim uspjesima i tisućama milijardi američkih dolara prihoda. Problem u svemu tome je što suvremeni kapitalisti puno više ulažu u strojeve nego u ljude. Netokracija

Sama Robeyns navodi sociološka istraživanja koja pokazuju da velika većina ispitanika redovno podržava pravedniju raspodjelu materijalnih resursa. Kvragu, čak su i sami milijarderi prošle godine sa svog tradicionalnog minglanja u Davosu svjetskim vladama poslali otvoreno pismo u kojem zahtijevaju da ih političari ozbiljnije oporezuju. Da li su nam uistinu trebali opsežna filozofska studija i deset godina istraživanja – koliko je Robeyns, prema vlastitom priznanju, u studiju uložila – da nas uvjere u nešto oko čega malo tko ima dilema? Čini se da jesu, i to iz jednostavnog razloga: fokus na najbogatije, ma koliko njihovo bogatstvo bilo perverzno, pomaže da se iz vida izgubi kompletan sistem koji je perverzno bogatstvo omogućio. A taj se sistem – ja se ispričavam – zove kapitalizam.

Alternativa kapitalizmu danas je nezamisliva. Ideja limitarijanizma, odnosno gornje granice bogatstva, koju iznosi filozofkinja Ingrid Robeyns u knjizi “Limitarianism. The Case Against Extreme Wealth” pokazuje međutim da je alternativa alternativi intelektualno otužna. Boris Postnikov za Novosti.