Sistem je usavršen procesima „našim momcima“ za nedjela u sljedećem ratu, kako onima u Haagu, tako i rijetkima za domaću publiku, gdje se pokazalo da Hrvatska – bez iznimke! – ne osuđuje „svoje“ ratne zločinca protiv kojih su donesene pravomoćne osuđujuće presude. Nema toga kaznenopravnog postupka ni institucionalnog ovjeravanja krivice koji bi mogli spriječiti energičnu nacionalnu aboliciju. Osuđujuće presude protiv hrvatskih ratnih zločinaca samo su administrativno-pravni ornamenti koji pospješuju društvenu beatifikaciju omiljenih ubojica. Kao što se tehnologija mnogih zločinačkih pothvata temeljila na tzv. dvostrukoj liniji zapovijedanja, cinično društvo njeguje dvostruku liniju propovijedanja – s jedne strane „institucije rade svoj posao“, jer su „obavezne“ to činiti, a s druge se strane stimulira masovna svijest o tome da je njihov posao paradna izlišnost koja ništa ne znači i prema kojoj se nemamo namjeru orijentirati, već će eventualno poslužiti kao povod za zbijanje plemena koje i nema drugu povijesnu misiju nego oduprijeti se pogubnom osipanju. Peščanik