Rade Končar, partizan, prvi narodni heroj Jugoslavije, streljan je u Šibeniku od strane talijanskih fašista 22. svibnja 1942. U istrazi ni pod mučenjima nije nikoga odao. Talijanskim sucima je rekao: “Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama”, a egzekutorima, talijanskim kukavicama koji su ga svezali za stup i pucali mu u leđa, zavikao je: “Pucajte u prsa, kukavice!” Onda, više od 75 godina nakon što je ubijen – Rade Končar, odnosno njegova bista, nije ostala dužna svom napadaču. Svaki put kada lagano šepajući uđe u lift, Antu će pratiti natpis Končar na ploči s brojevima katova. Rade je svog napadača sredio u sekundi, istom onom srčanošću kako je davne 1942. zavikao talijanskim kukavicama. Cijeli se događaj zbio 2018. godine i već je pomalo izlazio iz kolektivne svijesti da nije nove vijesti – napadač na bistu Rade Končara je osuđen. Ako za ovakav jednostavan slučaj treba skoro osam godina, možda i deset, koliko vam treba za nešto složenije? Goran Vojković za Index

Stvar je prilično matematički jasna. Ankete već dulje vremena govore o relativnoj stabilnosti političkih stranaka. Uzmimo onu zadnju, Crobarometra. Prvi je HDZ s nešto ispod 29%, standardni rejting HDZ-a. Oni mogu pasti do 25%, dok je SDP na 21 % i neće pasti puno niže jer imaju stabilnu glasačku jezgru. Gdje je problem s HDZ-om? Kao prvo, već je na vlasti tri mandata. Treći mandat možete u demokraciji ostvariti tek ako je politički suparnik jako nesposoban, a četvrti gotovo nikako. HDZ jednostavno mora imati desnog partnera jer im je izborni zenit nešto preko 30%. Pitanje je naravno, gdje ga uopće naći, iako i sami skreću udesno – ne iz uvjerenja, već iz nužde, nema desničarske jake nacionalne stranke. Goran Vojković za Index.

Titov Galeb u Rijeci još uvijek nije otvoren, ali je već potrošio oko 22 milijuna eura, uz godišnje troškove održavanja od najmanje 400.000 eura. Brod nema stvarnu vezu s Rijekom ni s antifašističkom borbom, a njegova povijesna važnost svodi se na Titova putovanja tijekom Hladnog rata. Kao muzej nudi kratak, jednokratan obilazak bez šire turističke privlačnosti i realne ekonomske održivosti. Projekt je primjer potopljenog troška: politički simbol koji se nastavlja financirati jer ga se nitko ne usuđuje proglasiti pogreškom. Goran Vojković za Index

Jučer sam relaciju koju taksijem prelaziš 45 minuta, vlakom prešao za 30 u 10% cijene. I to je cijela filozofija masovnog javnog prijevoza. Posloži ga da bude brži od automobila i ljudi će ga koristiti. A Hrvati vole izbjegavati jednostavna rješenja… Pogledajte Interliber: Velesajam je imao željeznicu, ostaci tračnica su sačuvani! Obnoviš kolosjek i za 3-5 minuta si od Glavnog kolodvora, bez gužvi i problema s parkiranjem… Goran Vojković na svom Facebooku

Prosvjedi i predstave zamaskiranih zadnjih su dana medijski i scenski vrlo upečatljive i za Hrvatsku vrlo neugodne. Pisali smo već: takvi događaji odgovaraju samo Vučiću, velikosrpskoj pa i ruskoj politici. Nije zato teško pretpostaviti da će se uz policiju i DORH zanimati i druge službe. Ako niste primijetili, otkada je Trump Orbanu jasno rekao da ako ostane na ruskim energentima da neće biti dobro, položaj Hrvatske, zemlje koja ima naftni terminal, LNG terminal (tko je ono bio protiv, SDP?) i suvremeni naftovod postao je jako važan. Mnogima to ne odgovara. Mnogi bi ovdje voljeli vidjeti destabilizaciju. Prosvjedi, koliko god glasni bili, skrivaju političku istinu. Desnica, pri čemu mislimo na one desnije od HDZ-a, jednostavno nema snage. Nema relevantnu organizaciju, nema infrastrukturu, nema ljude koji bi u Saboru činili iole ozbiljnu političku grupu. Nema ni kandidate. Goran Vojković za Index.

End-to-end enkripcija znači da do sadržaja tako zaštićene poruke ne mogu doći ni telekom operator, ni sama firma kao što je WhatsApp, a niti tajne službe, barem ne bez da se jako potrude. Sadašnje enkripcije ne mogu probiti ni superračunala – no moguće je doći do poruke zaobilaznim metodama (npr. preko backup sustava koji obično nije tako zaštićen). Ako niste neki novi Pablo Escobar, možete biti prilično sigurni da nitko ne čita vaše poruke. Jednostavno je preskupo. Ako se dopusti skeniranje – to znači da sadržaj poruke više nije tajan. Ne možete istovremeno imati end-to-end enkripciju i mogućnost nadzora. Ako se poruka može skenirati radi CSAM sadržaja, može se skenirati i da bi se vidjelo pričate li nešto protiv režima. Istraživački novinari su pronašli kako iza te inicijative stoje ne samo političari nego i organizacije koje su bliske tehnološkim kompanijama koje bi prodavale softvere za nadzor, posao vrijedan milijarde. Goran Vojković za Index

Malo sam pitao Chat, pa evo… Posebno je zanimljivo traženje brzih/jednostavnih rješenja, što potenciraju današnje društvene mreže, a čega u stvarnosti nema. Ni u životu čovjeka, ni u životu države. pic.twitter.com/Exz4xmDqng

— Goran Vojkovic (@Vojkovic) September 8, 2025

Mitska slava jugoslavenske industrije, o kojoj se danas s nostalgijom govori po društvenim mrežama, bila je kratka i prolazna, dio 70-ih i početak 80-ih godina, kada se proizvodilo za cijelu Jugoslaviju pa još i licencno za izvoz. Onda se svijet promijenio. Prvo se gospodarski otvorila Kina, a onda i ostatak Azije. Proizvodnja tekstila, intenzivna industrijska proizvodnja malih zarada otišla je tamo gdje su radnici jeftiniji. Varteks se s time nije mogao nositi, kao ni ostatak hrvatske tekstilne industrije. Cijela ta virtualna vika “želimo tvornice” uostalom nije nikakav urlik radničke klase (ta danas s majstorskim zanimanjima prilično dobro živi, pitajte prvog keramičara), već internetska buka umorne srednje klase koja bi udarala pečate i sebi govorila kako je bitna. Priča o Varteksu se onda proširi na nostalgiju prema bivšim vremenima i bivšim režimima, kako je eto bilo posla, kako je eto bilo plaća, kako “se proizvodilo”, a sada eto samo trgujemo, otvori se cijela jedna rijeka kukanja i zazivanja boljih vremena, koja u stvarnosti nikada nisu postojala. Goran Vojković za Index.

Ukratko – pobijedila je stranka koja je imala klasičnu kampanju, rad na terenu i disciplinu među članovima i aktivistima. Slavi HDZ, stara politička škola. Standardni politički rad. Tiho, uporno, kako to već rade oni koji znaju zanat, uvukli su se u svaku županiju, ušli u svako selo i zaselak, u svaku zadimljenu birtiju i popričali uz makijato ili deci-deci, prilagodivši se lokalnom koloritu. Voljeli ih ili ne – mora se primijetiti da u HDZ-u znaju posao, vlast u državi se ne dobiva kreveljenjem na TikToku i uputama za kuhanje tradicionalnih jela. Cijela priča oko Vukovara govori da Plenković – razumije politiku. HDZ u Vukovaru HDZ nije imao svog kandidata jer im nije ni trebao. Izgubili su grad u kojem ionako nisu mogli pobijediti, ali su dobili nešto puno važnije – moć nad koalicijskim partnerom. To više nije izborna taktika. Goran Vojković za Index

Polovica saborskih zastupnika kandidirala se na ovogodišnjim lokalnim izborima za dužnosti gradonačelnika i zamjenika, bilo za novi mandat ili za preuzimanje vlasti, a troje načelnika već znaju da su pobijedili jer nemaju protukandidata. U Hrvatskoj uredno možete uz posao saborskog zastupnika biti i gradonačelnik, odnosno načelnik, te oba posla obavljati paralelno – i mnogi to koriste. Izuzetak postoji samo za župane i gradonačelnika Zagreba. Reći će da primaju samo jednu plaću, čak i da “štede” lokalni proračun, jer primaju saborsku plaću a ne onu (grado)načelnika, da ne uzimaju naknadu za sjedenje u vijeću ili skupštini, no istina je malo drugačija. U politici nije sve u novcu, jako puno je u utjecaju i oko utjecaja. U cijelom tom paketu funkcija jedna ispašta – obično ona saborska. Mi dobivamo zastupnike kojima temelj rada nije u parlamentu, već negdje sasvim drugdje, a ionako slabašan sabor se pretvara samo u mjesto glasanja petkom. Goran Vojković za Index.