Za razliku od 28 godina kasnije, koji počiva na osjećaju povratka i reartikulacije serijala u postpandemijskom i postbrexitovskom kontekstu, Hram lubanja djeluje fokusiranije. Film se odmiče od širokih društvenih alegorija i okreće se unutarnjim strukturama svijeta koji je već uspostavljen: kultovima, izoliranim zajednicama, osobnim sustavima vjerovanja i pokušajima da se u njima pronađe smisao. Horor elementi pritom su potisnuti u drugi plan; zaraženi više nisu primarni nositelji prijetnje, nego konstanta oko koje se organiziraju ljudski odnosi. Kulminacija filma ne dolazi kroz eskalaciju nasilja, nego kroz susret dviju ideologija. Umjesto „frontalnog” sukoba, film bira razrješenje kroz dijalog, manipulaciju i performans. Dakle, nije film o religiji u klasičnom značenju, nego o potrebi za smislom u svijetu bez institucija, represivnih i ideoloških strojeva. Kažu na Bugu… (a možete pročitati i što kažu na Forumu).

Stephen King ove godine ponovno osvaja kina s dvama vrlo različitim ekranizacijama. Chuckov život Mikea Flanagana, nagrađen u Torontu, donosi emotivnu priču o kraju svijeta i osobnom prihvaćanju smrti, s Tomom Hiddlestonom u glavnoj ulozi. Suprotno tome, Dugi hod Francisa Lawrencea prikazuje distopijsku Ameriku u kojoj mladići hodaju do smrti za slavu i nagradu – brutalnu alegoriju društva pod fašističkom kontrolom. King tako još jednom spaja fantaziju, horor i društvenu kritiku – i podsjeća koliko su granice stvarnosti tanke. Boško Picula za tportal

• Trenutak nestajanja (Weapons) – horor Zacha Creggera; nestanak cijelog razreda djece u 2:17 ujutro pokreće niz jezivih događaja u malom američkom gradu; spoj visokog koncepta, jeze i društvenog komentara.
• Barbari (Barbarian, 2022.) – Creggerov prethodni horor; kuća za unajmljivanje u Detroitu skriva mrežu podzemnih hodnika i užasa; kombinira više perspektiva i društvenu kritiku.
• Zajedno (Together, 2024.) – horor-romansa Michaela Shanksa; bračni par (Dave Franco i Alison Brie) nakon preseljenja u provinciju pada u jamu i počinje ih povezivati nadnaravna sila, što vodi u body horor s romantičnom komponentom.

Boško Picula za tportal

Teško se sjetiti nekog filma koji je istovremeno i doista strašan i iskreno smješan, pa čak i dirljiv, a “Weapons” uspijeva biti sve to i više od toga. Oni koji uporno traže nove autore koji će baklju tzv. “elevated” horora preuzeti od Roberta Eggersa i Arija Astera mogli bi svog čovjeka naći upravo u Craggeru, premda su i ranije spomenuta braća Philippou također u odličnoj startnoj poziciji u toj utrci. U svakom slučaju, dobro je da u moru prosječne i ispodprosječne strave i užasa ipak svako toliko ispliva i nešto doista kvalitetno, kažu na Ravno do dna, a oduševljen je i Indexov Marjanović.

Kao jedan od najprepoznatljivijih filmskih žanrova, horori odnosno filmovi strave gotovo svake godine imaju ponekog predstavnika koji postane svjetskim kinohitom. Trenutačno je to posljednji nastavak serijala Put bez povratka, a na velike ekrane stigao je i film 28 godina kasnije, također dio popularnog serijala. Usto, australski horor Opasne životinje efektno evocira uspjeh Ralja (koje su izašle točno prije 50 godina). Boško Picula za tportal

Mislim da ćemo se svi složiti da Leptirica svakako zaslužuje remake, a praksa remakea je kod nas neistražena. Remake ima smisla ako može ponuditi nešto novo, a da istovremeno uzdiže i original. Original je proizveden u niskobudžetnoj produkciji kao TV film, a osim što je vrlo kratak, oko 60 minuta, originalni film koristi minimalne lokacije i skromne umjetničke odabire u vidu scenografije, kostima i kadriranja… kažu dvije filmašice za Journal, otkrivši kako razmatraju lokacije na sjeveru Hrvatske…

Ljudi vole krimiće i horore, true crime dokumentarce, crnu kroniku i često uspore kad se voze pokraj automobilske nesreće. Ovaj fenomen dobro je istražen u psihologiji i poznat je pod nazivom “morbidna znatiželja”. To je pojam koji opisuje ljudsku sklonost istraživanju i promatranju sadržaja povezanih s opasnošću, smrću, nasiljem i drugim negativnim aspektima života, često iz osjećaja fascinacije i potrebe za razumijevanjem nepoznatog. Ova vrsta znatiželje nije nužno patološka, već se može smatrati prirodnim psihološkim fenomenom koji ljudima pomaže da se nose sa strahovima, da se pripreme za moguće opasnosti te da bolje razumiju granice vlastitih emocionalnih doživljaja i reakcija. Nenad Jarić Dauenhauer za Index