Prije priznanja Hrvatske, Tuđman se uplašio. HOS-ovci su donijeli top pred Starčevićev dom kod Esplanade, u crno obučeni, naoružani do zuba, i Tuđman se uplašio – ako dođe do sukoba između privatne vojske, a HOS je bio privatna vojska Hrvatske stranke prava, i Zbora narodne garde, imat ćemo sukob u našem hrvatskom korpusu i nema ništa od priznanja. Zvao je Jožu Boljkovca, Jožu Manolića i mene. I kaže: što da radimo? Mi kažemo: „Najbolje je raspustiti HOS jer to je ionako privatna vojska, ne može jedna država imati više vojski.” HOS-u treba još puno toga znati. Prvo, otkuda njima oružje? Oružje im je prodavao Janez Janša, novac su dobivali iz inozemstva ili od donatora u Hrvatskoj, ali najviše iz Kanade, Australije, Amerike… Stjepan Mesić za Nacional kaže da oni nisu zapravo koristili pozdrav ZDS, barem ne javno te da im se ideologija prišila kasnije… (dok istovremeno Viktor Ivančić iz osobnog iskustva svjedoči da su ga koristili u vojsci)…

Mitska figura Franje Tuđmana podignuta je, naravno, na temeljima polupredsjedničkog sustava: njemu su bile prepuštene poluge izvršne vlasti, mogao je smijeniti vladu, bilo mu je dozvoljeno da istovremeno drži funkcije predsjednika države i predsjednika partije… Sve to i još ponešto razmontirano je odmah nakon Tuđmanove smrti obuhvatnim ustavnim promjenama. Sam je temelj državnosti tako premješten par koraka dalje kako više nitko ne bi mogao steći političku moć nalik na onu Oca Domovine. Ako je Tuđman uspostavio hrvatsku državu, kao što ponavlja politička predaja, onda se ispostavlja da sadašnja Hrvatska nije ta država. Ako je ustanovio pravila – drugim riječima – učinio je to jer sam nije bio pravilo, nego iznimka.

Što se tiče ekonomske politike, Tuđman je – rekli bi zoomeri – bio delulu. Uglavnom nesvjestan neoliberalne prakse koja je devedesetih oblikovala isti onaj svijet u koji je porinuo svoju dragocjenu, malenu Hrvatsku, Franjo je sanjario o nacionalnoj ekonomiji predvođenoj nacionalnom elitom. Perjanice njegove ekonomske kontrarevolucije poput Miroslava Kutle i Ivice Todorića vuku se po sudovima i zatvorima, poslovna carstva su im završila u ruinama, a od svega je ostala samo duboka klasna društvena podjela… Boris Postnikov za Novosti.

Tuđman je znao postaviti realne ciljeve, ali je često griješio u taktičkim potezima. Godina 1991. ključna je njegova godina u strateškom smislu, važnija čak i od 1995. Tuđman je pobijedio 1991., iako se tada možda nije činilo tako. Do siječnja 1992. i međunarodnog priznanja bili su obavljeni gotovo svi glavni poslovi koji Tuđmana čine važnom ličnošću u hrvatskoj povijesti. No, njegovo prešutno dopuštenje da se tijekom rata do određene mjere koketira s ikonografijom i idejom ustaštva i relativiziranjem NDH značio je puštanje duha iz boce, a što vrijeme više odmiče, taj je duh sve življi i nanosi sve veću štetu Hrvatskoj na mnogim razinama. Tuđman je odgovoran i za strahovitu ekonomsku devastaciju i grabež u privatizaciji započetoj i provedenoj u ratnim okolnostima te za demokratski deficit i sklonost autokraciji pod egidom ugroženosti državne nezavisnosti i nakon završetka rata… No, kao sugovornik je bio dobar i inspirativan, bio je ambiciozan pa i pretenciozan, ali pristojan, nikad nije udarao ispod pojasa. Iz knjige Ivice Đikića “Budimir Lončar – prije i poslije kraja”. Novosti

Ne mislimo veličati prvog predsjednika RH, ali Višnja Starešina za Lider ističe njegovu nepobitnu ulogu u geopolitičkim uvjetima koji su doveli do osamostaljenja hrvatske države: Za početak, bilo je važno prepoznati da su političke promjene u Europi, urušavanje komunizma i uspostava demokratskih sustava, koji podrazumijevaju i pravo naroda na samoodređenje, za Hrvatsku prilika da se konstituira kao samostalna država i iskorači iz nametnutog versajskog geopolitičkog poretka, odnosno iz Jugoslavije. Tuđman je tu priliku prepoznao. Imao je i ozbiljne protivnike. Prvi je protivnik bio velikosrpski projekt, potpomognut vojnom silom JNA, po procjenama četvrtom vojnom silom tadašnje Europe, kojem je samostalna hrvatska država bila ultimativni neprijatelj. A drugi, kojeg se često previđa, bile su vodeće europske političke sile, Francuska i UK, ujedno i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, koje su pod svaku cijenu željele očuvati jugoslavenski državni okvir, kao geopolitički okvir koji im osigurava dominaciju na europskom kontinentu i predstavlja branu njemačkom utjecaju na jugoistoku Europe i dalje na Bliskom istoku.

Muzej očito postaje stvar realnosti. Nejasno je hoće li, kako se to zapitao povjesničar Hrvoje Klasić, imati pano posvećen generalu JNA Franji Tuđmanu. Dio šire priče ovog muzeja jest i što je s drugim zločinima, onim ustaškim, ali i hrvatskim u 1990-im godinama. Žarko Puhovski smatra da bi, ako se već ide u tom smjeru, trebalo s time ozbiljno pozabaviti, ustanoviti nešto poput muzeja ili spomen-mjesta žrtava političkog terora na tlu Hrvatske u 20. stoljeću u rasponu od Stjepana Radića do Milice Grubor 1995. godine. Pritom treba naglasiti da je NDH bila koljačka tiranija, a uspostava SFRJ mora se tretirati kao čin oslobođenja. No, i to oslobođenje 1945. bilo je krvavo oslobođenje, praćeno brojnim zločinima koji su se nastavljali godinama poslije. Tuđman je primjerice bio mladi kapetan jugoslavenske vojske u vrijeme Bleiburga i marševa smrti, a o čemu je svakako morao nešto znati u realnom vremenu. Žarko Puhovski za Index.

Puno primjera za Perine obračune s praznovjerjem i pseudoznanosti (koje je smatrao opasnima) može se naći u i u njegovim knjigama. No, posebno zanimljivi zabilježeni su u nizu blogova iz 2011. u kojima se kritički osvrnuo na netom objavljen Osobni dnevnik Franje Tuđmana. U njima on sa sjajnom dozom humora i sarkazma analizira zapise i primjećuje kako je dr. Tuđman, kao intelektualac, povjesničar, znanstvenik i akademik, pokazivao, najblaže rečeno, neočekivanu sklonost nadnaravnom, praznovjerju i pseudoznanosti. Izdvaja više dnevničkih unosa iz kojih proizlazi da su Tuđmanu astrološka proročanstva u najmanju ruku bila zanimljiva te da je smatrao da su nerijetko točno predviđala ono što mu se događalo. Pero je kao ateist smatrao da religiozno vjerovanje povećava fiksaciju na zagrobni život, čime smanjuje značaj i vrijednost ovog jednog, jedinog života čije ljepote treba punim plućima cijeniti dok još dišemo. Baš zato što je kratak i jedinstven u beskonačnom vremenu, život je nevjerojatan zgoditak, a posebnu vrijednost daju mu ljudi i ljubav. Nenad Jarić Dauenhauer o velikom Peri Kvesiću.

Najviše hrvatsko političko rukovodstvo 1990-ih, predvođeno Franjom Tuđmanom, nastojalo je da zločin u Ahmićima prikaže antihrvatskom podvalom ili konstrukcijom pripadnika britanskih mirovnih snaga. Dario Kordić i nekolicina važnijih nalogodavaca uživali su političku zaštitu i primali državna odlikovanja sve dok u drugoj polovini 90-ih međunarodni pritisak na Zagreb nije postao neizdrživ. Tuđman je 1997. isporučio Kordića i kompanjone u Haag, ali su vojna kontraobavještajna služba i civilna obavještajna agencija, kojom je upravljao Miroslav Tuđman, stariji Franjin sin, paralelno pokrenule operaciju opstruiranja rada Haškog tribunala i selektiranja dokumenata s ciljem da se krivnja svali na ljude koji su režimu značili manje od Kordića i ekipe. Obitelji „haških uznika“ bile su materijalno zbrinute o trošku hrvatskog budžeta. Državna zavjera raskrinkana je ponajviše zahvaljujući naporima zagrebačkog odvjetnika Ante Nobila koji je u Haagu zastupao Tihomira Blaškića. Peščanik

“Država bez neprijatelja ti je kao maslačak na vjetru. Otpušeš je kao od šale. Ali kad je opskrbiš s dovoljno dušmana, kada organiziraš stalnu vanjsku i unutrašnju ugrozu, maslačak preko noći izraste u visok i moćan hrast.” “Lijepo ste to rekli, pokojni predsjedniče, poetično.” “Razumijem se u drvnu građu. Zbog toga sam razumio i Hrvate i njihove potrebe. Da im nisam pribavljao onoliko neprijatelja, misliš da bi danas imali svoju državu?” “Shvaćam, pokojni predsjedniče.” “Ponosan sam na tebe, mladiću. Tek kada sve naše političke protivnike proglasimo rušiteljima Hrvatske, i to za račun mrskih stranih sila, otvara se prostor za vođenje normalne, hadezeovske politike. Ključ demokracije je u demonizaciji. Jedino što me u tvom pristupu malčice brine je prevelika fokusiranost na istok.””Na kakav istok, pokojni predsjedniče?” “Na Rusiju, Plenkoviću!”  Viktor Ivančić

“Andrej Plenković dobru je polovicu svoga života proveo u Bruxellesu, spremno kimajući na sve što su mu eurobirokrati zapovjedili, i trebao bi najbolje znati da ovdje odavno više ništa nije naše i da mi ni o čemu ozbiljnome ne odlučujemo. Kad jedan koji od devet do pet uglavnom radi da udovolji Nijemcima koji ovdje drže telefonske komunikacije, i da usreći Mađare koji kontroliraju naftu i plin, i ulizivački se naceri Austrijancima koji su kupili banke, i nakloni Talijanima koji upravljaju maloprodajnim lancima, i dobije peticu od Turaka koji ulažu u hotelske lance, kad takav netko dakle spomene neke koji bi izvana željeli vladati Hrvatskom, opravdano je upitati tko su ti izvana, zar ima još nekoga tko ne gospodari našom zemljom i što je za vladanje uopće ovdje preostalo?”, piše Ante Tomić za Slobodnu

Tuđmanu dolaze na rukoljub svi akteri hrvatske političke scene, pri čemu je jedini kamen smutnje ugradio on sam. On je, naime, bio deklarirani evropejac i atlantist, ali više onog profila koji danas utjelovljuju Mađarska i Poljska, a donedavno i Slovenija. Zato sada između HDZ-a i još radikalnije desnice traje verbalni rat koji je Tuđman pravi, pa HDZ tvrdi da svojim evroatlantskim podložništvom slijedi originalnog Tuđmana, dok desnije stranke inzistiraju na suverenističkoj crti Tuđmana koji, navodno, ne bi pristao ni na uvođenje eura u Hrvatsku. Marinko Čulić