Jonathan Glazer se i u svom prethodnom filmu „Under the Skin“ bavio svjetovima, odnosno upoznavanjem našega svijeta, doduše na apsolutno univerzalnom antropološkom nivou, koristeći „tropu” vanzemaljke poslane na istraživačku misiju kroz koju ona (i mi s njom) upoznajemo ljudsku vrstu. Od tada je prošlo deset godina koje je filmaš potrošio na kratke, namjenske i video-uratke, sve vrijeme istražujući temu Holokausta, njemu – potomku preživjelih – izuzetno blisku. Zapravo je uspio pronaći jedan novi kut kako temi prići i kako ju obraditi na način koji može djelovati hladno, intelektualno i čak proračunato, ali ipak ne bez emocija. U „Zoni interesa“ je apsolutno svaki detalj na mjestu i to je najvjerojatniji razlog zašto je, i bez ijedne eksplicitne scene nasilja, ovo jedan od najstrašnijih horor filmova ikada, kaže Marko Stojiljković za Lupigu. Osvrt ima i Kulturpunkt (Glazer predstavlja “obične ljude” kao utjelovitelje banalnosti zla), a film komentiraju i na Forumu.
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Kada je riječ o Auschwitzu i genocidu kojeg su Židovi proživjeli u Drugom svjetskom ratu, teško je napraviti film koji ima nešto drugačije. Zona interesa postigla je upravo to. Zanimljivo je da nikada zapravo ne vidimo logor i što se događa u njemu. No, dok obitelj Höss bezbrižno provodi svoje dane, u pozadini vidimo dim od plinskih komora, čujemo pucnjeve i vriskove zatvorenika. Film zaista na trenutke zbog toga izaziva jezu. Također, Zona interesa je jedan od prvih filmova o holokaustu kojeg smo gledali, a u kojem su nacisti prikazani kao samo obične osobe. Vidimo ih kako se kupaju na rijeci, kako se igraju, kako jednostavno žive. Zato se u filmu zapravo ništa veliko ne dogodi. Ako očekujete nekakvu veliku climactic scenu nećete je dobiti. Bit filma je upravo to kako je jedna njemačka nacistička obitelj živjela u lijepo uređenom domu tik do koncentracijskog logora u kojemu su umrli milijuni ljudi. Kažu na Journalu gdje im predviđaju barem jedan Oscar (za najbolji strani film), a dojmovi se nižu i na Forumu.
U Glazerovu filmu, njegovom prvom nakon desetogodišnje pauze (“Ispod kože”), ne vidi se nijedan konc-logorski užas i nezamislivi horor je sveden na pozadinsku zvučnu sliku. Inspiriran istoimenom knjigom Martina Amisa iz 2014., Glazer ne ulazi u konc-logor i zadržava se u okolici kuće zapovjednika Auschwitza Rudolfa “Rudija” Hössa. Kuća koju su preoteli Židovima smještena je s vanjske strane zida logora smrti, odijeljenog bodljikavom žicom. Na toj “banalnosti zla” i koegzstenciji dviju suprotnosti/krajnosti, odnosno normalne, idilične svakodnevice jedne nacističke obitelji i nenormalne, košmarne ratne stvarnosti Glazer temelji snažan i nelagodan film o holokaustu kakav dosad još nismo vidjeli, kaže Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju. Film komentiraju i na Forumu.