U nagomilanim predrasudama o cajkama ništa nije toliko pogrešno kao vjerovanje da je to neugodno zavijanje kod nas došlo jučer ili prekjučer, pa bi se do sutra moglo ispuhati. Cajke smo zapravo dobili prije pedesetak godina s prvim Jugotonovim bestselerima, samo su tada nosile drugačiju etiketu – novokomponovana narodna muzika. Druga velika zabluda o cajkama proizlazi iz one ksenofobične priče da su ušle u Hrvatsku s masovnim ratnim migracijama iz Bosne, a prije ih nije bilo. Kafanski opuštena novokomponovana narodna muzika u prvom naletu nije se konfrontirala sa zabavnjacima. Imala je sigurno zaleđe u izdavačkim kućama PGP RTB i Diskos, imala je vlastite festivale poput Ilidže koja je od 1964. funkcionirala kao narodnjačka Opatija, a u međuvremenu je dobila vrlo utjecajne vlastite medije poput Radio Šapca koji je od 1971. emitirao na srednjem valu i pokrivao maltene cijelu Jugoslaviju. Problem je nastao kad se umiješao sveprisutni Jugoton i potpisao ugovore s folk zvijezdama. Jugoton je u tome vidio izvrsne prilike za povećanje ukupnog prometa, a njegovi zabavnjaci samo opasnu prijetnju i nelojalnu konkurenciju. Novovalna euforija s početka 1980-ih hranila se iluzijom da se narodnjake može potisnuti u gradskim borbama, ali realnost je izgledala totalno drugačije… Ravno do dna

U doba u kojem se čini da je glazbeni val predvođen Aleksandrom Prijović nezaustavljiv, glasovi mladih s istoka Hrvatske ukazuju na to da je njegov vrhunac možda već prošao. Još će se neko vrijeme puniti velike dvorane, ali ‘upozorenja’ iz 3.c treba ozbiljno uzeti jer slavonske učionice diktiraju glazbene trendove. Štoviše, one su prije gotovo 20 godina i najavile turbofolk. U istraživanju koje smo u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu 2003. godine provodili širom Hrvatske postavili smo ista pitanja kao i prošle srijede. U to preddigitalno doba folk i turbofolk nisu bili vidljivi ni prisutni u hrvatskom medijskom prostoru, već pomalo zabranjeno voće bez radiostanica posvećenih takvoj glazbi. Prije 21 godinu slušali su Milu Kitića, dok su im na plejlistama danas Leb i Sol i Disciplina kičme. Povijest suvremene glazbe ukazuje na prolaznost trendova. Posebice je tako u današnje instant doba, karakterizirano masovnom produkcijom i drugačijim načinom slušanja glazbe, u kojem ključnu ulogu igraju streaming servisi i društvene mreže poput TikToka. Boris Jokić za tportal.

Javna je tajna da su narodnjaci u Hrvatskoj itekako slušani, da su im digitalne platforme za glazbu pored one već postojeće priskrbile i posve novu, generacijski, klasno i socijalno raznovrsniju publiku, a da za značajan dio milenijalskih i zumerskih naraštaja slušanje folka predstavlja vid bunta protiv terora “čiste” nacionalne kulture i pripadajućeg malograđanskog ukusa. Aleksandra Prijović bi bila nešto kao Ceca bez Cece: folk diva za 21. stoljeće, koja obećava provod u sadašnjosti neopterećen avetima mračne prošlosti. U tom smislu ona predstavlja novu generaciju, priliku za reset te obećanje užitka bez krivnje. To osobito dolazi do izražaja kad je riječ o publici iz Hrvatske, i to napose onoj mlađoj, odrasloj u klimi u kojoj je sve što dolazi iz Srbije a priori suspektno – a “cajke” još dvostruko suspektnije. I obožavatelji i denuncijanti, naime, u Prijović bi pronalazili prauzor folk pjevačice, svojevrsnu idealtipsku cajku. Umjerenost i odmjerenost njene muzike, tekstova, stava, nastupâ i javne persone smještaju je u zlatnu sredinu. Novosti

Davorin Bogović nedavno je kod Stankovića izjavio za Bareta kako je on u “rokenrol ubačen, te da zna sve moguće narodnjake i da ih pjeva s guštom“. Njegova izjava pokrenula je lavinu komentara u kojima su mnogi osudili njegovu izjavu, poručujući mu kako je Goran Bare za njega ‘institucija’, ‘brend’, ‘nedosanjani san’. No, Bare zaista i je svirao narodnjake, kao Hali Gali Halid davne 1991. objavio je album Vo-zdra. Riječ je o albumu koji parodira narodnjake, a ne teškim narodnjacima koje je pjevao po nekim opskurnim mjestima. Inače, kroz godine Bare je prikupio cijeli niz nagrada, što struke, što publike, a zanimljivo je spomenuti kako Bare od ploče ‘Vrijeme’ isključivo živi od svoje glazbe, dakle kao profesionalni glazbenik, od 1996. godine. Dnevno. Slučaj su komentirali i na Forumu.

Prvo mjesto Bilboardove ljestvice zauzela je Aleksandra Prijović (koja je rasprodala pet Arena) s pjemom “Dam dam dam”, na drugom mjestu je također Aleksandra s pjesmom “Devet života”, a na trećem mjestu je pjesma  “Rizik” Džejle Ramović iz BiH i srpskog repera Hennyja. Jala Brat i Buba Corelli iz BiH zauzeli su na ovoj listi slušanosti četvrto mjesto s pjesmom “Padam”, a na petom mjestu je hrvatski reper Grše sa svojim ljetnim hitom “Mamma mia”. Večernji… Komentar na tu temu dao je kolumnist lokalnog portala ePodravina: Ako godinama sustavno gurate u takozvani geto nešto za što je iz svih kutova očigledno da je veliko tj. da ima velik broj zainteresiranih, ako stavljate pod tepih, zabranjujete, pokušavati prikazati da ne postoji – jednom kad eruptira bit će to jedna od većih erupcija. Cajke su godinama, desetljećima čak, “državni neprijatelj broj jedan”, ali sada ne da su isplivale na površinu, već rade apsolutni potop, ne samo u mainstream medijima, već na račun svih ostalih postojećih žanrova ruše i lome i zauzimaju pozicije koje nikada nisu imale.

Posebno su mi mile priče o tome kako se ovdašnjim „ljudima glazba nameće s istoka“. Čuj, nameće? Može se nametnuti porez ili neka obaveza pod prijetnjom neke kazne, ali da se nekom nametne da ode kupiti ulaznicu za koncert je žešća glupost. Uglavnom ta priča o Zagrebu (može i o Hrvatskoj) i narodnjacima je oduvijek šuplja poput službenog izvješća onog deponija plastike kojeg je progutao požar u Slavoniji u kojem se tvrdilo da se radilo po najvišim standardima. Pa, o tome se moglo prije požara. Tako isto i ta priča o Zagrebu i narodnjacima: naizgled svi mi živimo po nekim mitteleuropskim kulturnim standardima, a onda buknu ulaznice za neke narodnjake. Dakle, da utvrdimo gradivo, Zagreb i narodnjaci su uglavnom nešto što se događa na skali velikog događaja. Rješenje bi možda trebalo potražiti na jednom sasvim drugom mjestu o kojem se u ovakvim prigodama obično nikad ne priča. Kao roditelj dvoje djece školske dobi svake godine proživljavam isti popizditis kad pogledam raspored sati. Jedan sat likovnog i glazbenog naspram dva sata vjeronauka. Dakle, predmeti u kojima se razvija niz motoričkih i intelektualnih sposobnosti svedeni su na minimum. O koristi dogmatskog predmeta ovdje ne bih previše, jer ne znam koliko taj pomaže u razvoju kreativnosti. Zoran Stajčić za Ravno do dna

“Zabraniti jedan koncert zaista je najmanje što možemo napraviti za naše zaslužne i ugledne ratnike. Valjalo bi svakako zatvoriti i klubove i ugasiti radio stanice koje puštaju cajke, a njihove vlasnike i urednike poslati na mnogo godina u zatvor. Napokon, zašto ne, moglo bi se i pretraživati građane, pregledati njihove mobilne telefone i kompjutere, i ako kome nađu Cecu i Brenu, dobro ga izdegenečiti, dok ne poplavi od batina, pa će onda valjda kreten napokon naučiti cijeniti ovu slobodu u kojoj živimo” – Ante Tomić, Jutarnji.

Vrijednost vlastita odricanja najvažnija je slušateljima rocka i moderne klasike, a najmanje važna slušateljima turbofolka, piše u novom broju hrvatskog časopisa Društvena istraživanja. Nadalje, istraživanje učinka glazbe na čovjeka pokazalo je da se vrijednost vlastita probitka smatra podjednako važnom slušateljima turbofolka, zabavne glazbe i moderne klasike, a najmanje važnom slušateljima metala koji su otvoreniji prema iskustvima i više su na dimenziji intelekta. Svašta su još doznali, RTL prenosi.

Narodnjačke zvijezde regije bez problema pune koncertne i ine dvorane, klubove i “kafane”, na Facebooku ih prati do milijun obožavatelja, a prema istraživanjima u Hrvatskoj ih sluša oko polovina mladih – no mainstream mediji ih ignoriraju. Tako su narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj zapravo alternativna kultura ili prava supkultura s vjernom i brojnom publikom, objašnjava za Jutarnji Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog, urednik na HTV-u i autor knjige Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj: Zašto ih (ne) volimo.. Jutarnji

Bizarno je preblaga riječ: Na NBA utakmici svira – narodnjak