Hrvatska kinematografija ostvarila je rekordan početak godine s više od 1,5 milijuna posjetitelja u kinima, što je rast od 78,6% u odnosu na lani. Glavni pokretač ovog fenomena je hit “Svadba” Igora Šeregija, koju je pogledalo nevjerojatnih 780.779 ljudi. Uz bok holivudskim blockbusterima stoji i dječji film “Glavonja“, dok ljestvicu najgledanijih domaćih naslova upotpunjuju Sedlarovih “260 dana“, “Drugi dnevnik Pauline P.” te dokumentarac “Fiume o Morte“. Ovim rezultatom domaći film dominira tržištem, ostavljajući iza sebe čak i brojne strane hitove. tportal
caller_get_posts is deprecated. Use ignore_sticky_posts instead. in /var/www/vhosts/monitor.hr/staging.monitor.hr/wp-includes/functions.php on line 5147
Hrvatska kinematografija proživljava renesansu. Dok je 2025. bila jedna od najuspješnijih godina s preko 328 tisuća gledatelja – zahvaljujući dječjim hitovima poput Drugog dnevnika Pauline P. i povijesnim dokumentarcima kao što je Fiume o morte! – 2026. počinje totalnim potresom. Komedija Igora Šeregija Svadba u samo šest dana ostvarila je rekordno otvaranje sa 170.496 gledatelja, što je više od polovice ukupne lanjske gledanosti svih domaćih filmova. Publika se vratila u kina, a formula uspjeha postala je jasna: spoj dječjih avantura, ratnih trauma i humora koji kuže generacije. Bug
Prikazano je 48 naslova, od čega 36 premijera. Najgledaniji film bio je Drugi dnevnik Pauline P. sa 74.250 gledatelja, dok su dokumentarci ukupno privukli 81.910 gledatelja. Fiume o morte! postao je najgledaniji dokumentarac od osamostaljenja Hrvatske. Tržišni udio domaćeg filma dosegnuo je 9,26 posto, treći najbolji rezultat u ovom stoljeću. HRT
Nakon što je postigao uspjeh uvrštavanjem u jedan od natjecateljskih programa ovogodišnjeg 75. međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, novi dugometražni igrani film redateljice Čejen Černić Čanak o prekinutoj romantičnoj vezi dvojice prijatelja u unutrašnjosti Hrvatske potvrđuje da je riječ o radu koji režijom, zapletom i glumom generira i svježinu i oštrinu… Ukratko, riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Boško Picula za tportal
‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ financiran je nekim sitnim novcem HAVC-a, kao incident unutar posve suprotne prakse. Sam Nebojša Slijepčević u hrvatskoj filmskoj kulturi ima veze samo s uskim i siromašnim krugom dokumentarista, i samo je nekim sretnim slučajem, svojim talentom i činjenicom da je sreo dobre i požrtvovne suradnike, izvan tog kruga izašao. Ne treba zaboraviti da je HRT, ta tvornica cenzure, svojedobno odbio prikazati Slijepčevićevu “Srbenku”, i da je taj izvanredni film lakše stigao do HBO-a, nego do katedrale hrvatskog zloduha na HRT-u.
Također, ne treba smetnuti s uma ni to da je prvi glas koji je, nakon sklapanja trenutne vladajuće koalicije u Hrvatskoj, o kulturi dao Domovinski pokret, bio da se u Hrvatskoj više neće davati novci za snimanje filmova Nebojše Slijepčevića, ili za snimanje filmova kakav je “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Iz HDZ-a nije se čuo demanti. Također, ne treba s uma smetnuti da iz Ministarstva kulture nisu Slijepčeviću stizale čestitke za prethodne nagrade “Čovjeku koji nije mogao šutjeti”, a na HRT-u, u notornim Vijestima iz kulture, vijest o Zlatnoj palmi u Cannesu ukomponirana je u emisiju s prilogom da Jakov Sedlar snima novi film. Riječi Miljenka Jergovića prenose na Danici