Hrvatska kinematografija ostvarila je rekordan početak godine s više od 1,5 milijuna posjetitelja u kinima, što je rast od 78,6% u odnosu na lani. Glavni pokretač ovog fenomena je hit “Svadba” Igora Šeregija, koju je pogledalo nevjerojatnih 780.779 ljudi. Uz bok holivudskim blockbusterima stoji i dječji film “Glavonja“, dok ljestvicu najgledanijih domaćih naslova upotpunjuju Sedlarovih “260 dana“, “Drugi dnevnik Pauline P.” te dokumentarac “Fiume o Morte“. Ovim rezultatom domaći film dominira tržištem, ostavljajući iza sebe čak i brojne strane hitove. tportal

Hrvatska kinematografija proživljava renesansu. Dok je 2025. bila jedna od najuspješnijih godina s preko 328 tisuća gledatelja – zahvaljujući dječjim hitovima poput Drugog dnevnika Pauline P. i povijesnim dokumentarcima kao što je Fiume o morte! – 2026. počinje totalnim potresom. Komedija Igora Šeregija Svadba u samo šest dana ostvarila je rekordno otvaranje sa 170.496 gledatelja, što je više od polovice ukupne lanjske gledanosti svih domaćih filmova. Publika se vratila u kina, a formula uspjeha postala je jasna: spoj dječjih avantura, ratnih trauma i humora koji kuže generacije. Bug

Nakon što je postigao uspjeh uvrštavanjem u jedan od natjecateljskih programa ovogodišnjeg 75. međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, novi dugometražni igrani film redateljice Čejen Černić Čanak o prekinutoj romantičnoj vezi dvojice prijatelja u unutrašnjosti Hrvatske potvrđuje da je riječ o radu koji režijom, zapletom i glumom generira i svježinu i oštrinu… Ukratko, riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Boško Picula za tportal

‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ financiran je nekim sitnim novcem HAVC-a, kao incident unutar posve suprotne prakse. Sam Nebojša Slijepčević u hrvatskoj filmskoj kulturi ima veze samo s uskim i siromašnim krugom dokumentarista, i samo je nekim sretnim slučajem, svojim talentom i činjenicom da je sreo dobre i požrtvovne suradnike, izvan tog kruga izašao. Ne treba zaboraviti da je HRT, ta tvornica cenzure, svojedobno odbio prikazati Slijepčevićevu “Srbenku”, i da je taj izvanredni film lakše stigao do HBO-a, nego do katedrale hrvatskog zloduha na HRT-u.

Također, ne treba smetnuti s uma ni to da je prvi glas koji je, nakon sklapanja trenutne vladajuće koalicije u Hrvatskoj, o kulturi dao Domovinski pokret, bio da se u Hrvatskoj više neće davati novci za snimanje filmova Nebojše Slijepčevića, ili za snimanje filmova kakav je “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Iz HDZ-a nije se čuo demanti. Također, ne treba s uma smetnuti da iz Ministarstva kulture nisu Slijepčeviću stizale čestitke za prethodne nagrade “Čovjeku koji nije mogao šutjeti”, a na HRT-u, u notornim Vijestima iz kulture, vijest o Zlatnoj palmi u Cannesu ukomponirana je u emisiju s prilogom da Jakov Sedlar snima novi film. Riječi Miljenka Jergovića prenose na Danici