“Do Not Expect Too Much From The End Of The World” je toliko mozaičan, kolažan, intertekstualan i esejistički komad filma da zaslužuje usporedbu s radovima Jean-Luca Godarda, onim iz kasnije faze, od “Ludog Pierrota” do “Kaleidoskopa”, kad se poigravao sa slikom i tekstom, ne nužno “Do posljednjeg daha”. Angela snima vulgarna videa s filterima koji je pretvaraju u desničarski alter ego Bobitu nalik zloglasnom Andrewu Tateu. Ona to radi u pauzama od snimanja kratkih filmova o ozljedama na radu, gdje stradali radnici trebaju sami sebe okriviti za nesreću u smislu da su ignorirali sigurnosna pravila austrijske korporacije i da promoviraju opremu poput kacige kako bi korporacija oprala ruke od odgovornosti. Jude satirizira suvremeno društvo, od toksičnih influencera koji sipaju mržnju do modernoga kapitalizma, tj. korporacije koje izrabljuju radnike. Marko Njegić za Slobodnu.

Još jedan “Nosferatu” realno nije potreban, no Robert Eggers (“Sjevernjak”) osjećao je veliku potrebu da ga snimi jer to je njegov “passion project” na jednak način kako je npr. “King Kong” bio Peteru Jacksonu. Ako je tko trebao snimiti novog “Nosferatua”, to je on. U takoreći svakom kadru vidljiva je Eggersova strast spram “Nosferatuu”, ali i njegovo poznavanje (vampirskog) horor žanra. Upravo zato, lakše je progledati kroz prste činjenici da “Nosferatu” narativno većinski izgleda kao još jedan film o Drakuli, bez Coppolinih gotičko-romantičnih dijaloga. Sukladno podnaslovu Murnauova klasika “A Symphony Of Horror”, Eggers režira “Nosferatua” poput vampirsko-hororske simfonije od prvog kadra kad se Orlok ukaže u Elleninim snovima kao sjena iza zavijorenih zastora budeći tihu jezu. Orlok mahom boravi u sjeni (“Shadow Of The Vampire”), no kad iz nje izađe nerijetko ostavlja dojam pravog monstruma, zombijevski živog leša, konkurirajući za jednog od najstrašnijih vampira uz krvopijce u “Bladeu II”. Marko Njegić za Slobodnu

Animirani film otkriva legendu o Helmovoj klisuri, Billy Boyd i Dominic Monaghan (hobiti Pippin i Merry u Jacksonovoj “LOTR” trilogiji) posuđuju glasove dvojici orki koji kradu prstenove, a pojavljuje se i zli čarobnjak Saruman s glasom pokojnog Christophera Leeja (njegov audiozapis iz serijala ponovno je korišten uz dopuštenje obitelji). Znakovite su i rečenice “Što će Mordoru uopće prstenovi?” i “Čarobnjak (Gandalf) ima pitanja o orcima i prstenovima koje su krali”. No, u tome i jest problem s “Ratom Rohirrima”, kao i s “Prstenovima moći”. Animirani spektakl razapet je između “sword&sorcery” mitologije uspostavljene u Tolkienovim romanima/Jacksonovim filmovima i vlastitog pristupa njihovu nasljeđu, uz tržišni diktat feminizma da ovaj put glavni lik bude ženski (“hrabra i svojeglava” Hera), s obzirom na to da su žene dosad bile sporedne, od spomenute Eowyn do vilenjakinja Galadriel i Arwen. Treba pozdraviti što je film animirani kao što je to, na primjer, bio izvrsni “Gospodar prstenova” Ralpha Bakshija iz 1978., premda je animacija ovdje drukčija. Marko Njegić za Slobodnu

Apple je žarko željan još jednog Oscara (“Coda”), posebice što “Ubojice cvjetnog mjeseca” nisu potvrdile nijednu nominaciju na dodjeli zlatnih kipića. Nesumnjivi “Oscar bait movie” pomalo nasilu spaja ratnu tematiku s rasizmom da bude dodatno aktualan i relevantan na razmeđu prošlosti i sadašnjosti (scene grada u ruševinama evociraju ukrajinske prizore, rasne predrasude i diskriminacija crnaca). No, McQueenov redateljski pečat u nekolicini impresivnih sekvencija nije se izgubio ispod kvalitetne, ali neujednačene oskarovske drame. Marko Njegić za Slobodnu.

Kroz vrijeme i četiri godišnja doba priča prati protagonista Miju koji se našao na krivoj strani povijesti od 1926. do 1945. godine. Uvodna sekvencija je upečatljiva i prikazuje Miju kao dječaka u bijegu od bijesnih pasa ili vukova. S brojnim unutarnjim monolozima glavnog lika i opisima krasne, ali i surove ličke prirode u čije srce Damir Karakaš ponire, “Proslava” se može oslikati kao svojevrsni literarni ekvivalent filma redateljskog lirika Terrencea Malicka, samo naturalističniji.

Ekranizacija “Proslave”, tako, dolazi prirodno, čak i prirodnije od “Kina Lika”, a kao redatelj je, prema scenariju Jelene Paljan, dojmljivo potpisuje 48-godišnji debitant Bruno Anković. Kao i u romanu, fragmentirana, nelinearna struktura igra bitnu ulogu i u prilično jedinstvenom filmu koji jedva da ima pandana u modernoj hrvatskoj kinematografiji da bi se mogao usporediti s nekim. Marko Njegić za Slobodnu.

Kako nadmašiti ikonički stari film iz 1994. za koji je Brandon Lee doslovce dao svoj život i umro na setu? Teško i nikako. “Vrana” Alexa Proyasa bila je čak i više od kultnog filma inspiriranog istoimenim stripom Jamesa O’Barra. Spletom nesretnih okolnosti, odnosno Leejeve pogibije na snimanju, “The Crow” je metafizički isprepleo kinematografiju i zbilju, tjelesno i duhovno, život i smrt. “The Crow” je obilježio devedesete iznimnom audiovizualnošću, soundtrackom jedne generacije i stripovskom (s)likovnošću usporedivom s mračnom noirovsko-gotičkom estetikom “Blade Runnera” i “Batmana”, a Proyasova elegična i melankolična akcijska fantazija autentične, proganjajuće tuge trajno se zadržala u srcu i nastavila živjeti desetljećima kasnije. To je ostavština “Vrane” s kojom se nemoguće nositi. Proyasu je bilo dovoljno pet minuta flešbekova da uspostavi Erica i Shelly kao tragične romantičare, a Sandersu za to treba 45 uz puno praznog hoda. Gotovo svaki kadar kod Proyasa imao je umjetničke kompozicije, što se ne može reći za Sandersa koji je napravio puno bolji posao s remakeom kulta devedesetih “Ghost In The Shell”… Marko Njegić za Slobodnu

Zakoračivši drugi put iza kamere, Mortensen je snimio vrlo dobar staromodni vestern ambijentiran u vrijeme prije, za vrijeme i poslije Građanskog rata, pa i film koji je više od “kaubojca” – drama s art senzibilitetom festivalca. “The Dead Don’t Hurt” kaska u sjeni Costnerova vesterna “Horizon: Prvi dio”, no to ne zaslužuje s obzirom da je superiorniji. Zanimljivo je da Mortensen danas ima približno godina koliko Eastwood kad je režirao “Unforgiven”, a njegov drugijenac je kompletno autorsko djelo i nije samo potpisan kao glumac i redatelj, već i producent, scenarist i skladatelj. No “The Dead Don’t Hurt” senzbilitetom odgovara Mortensenu čak i više od njegova prvijenca, obiteljske drame “Falling” iz 2020. godine. Marko Njegić za Slobodnu

50 centi. Otprilike toliko vrijedi direktno-na-video film “Groblje kostiju” (“Boneyard”) u kojem poznate face kao što su Mel Gibson i 50 Cent imaju sporedne ili čak epizodne uloge, a pojavio se premijerno u “A1 Videoteci”. “Groblje kostiju” najnoviji je u nizu “serial killer” trilera i imao je određeni potencijal sukladno polazišnoj točki filma u šokantnoj istinitoj priči. Kad je Gibson u kadru, a to je ukupno nekih 15 minuta najviše, “Boneyard” je donekle gledljiv, no čim ga nema, film je u problemu. Kaže Marko Njegić za Slobodnu.

Koncept “Što ako se ‘Kad jaganjci utihnu’ dogodi na koncertu Taylor Swift?” jedinstven je i originalan u razdoblju recikliranih blockbusterskih ideja, štoviše jedan od intrigantnijih u opusu redatelja koji je dosegnuo status da na plakatu “Trap” piše “A new M. Night Shyamalan experience” umjesto “film”. Shyamalan kači gledatelja na udicu koncepta i isprve fino intenzivira koncertni ugođaj i klaustrofobičnu trilersku tenziju na mjestu gdje bi vriskovi užitka mogli prerasti u krikove užasa. Međutim, film demonstrira ono najbolje, ali i najgore od Shyamalana – naime, njegovi zapleti često su ingeniozni, ali njihova razrada i rasplet znaju štekati. Kad radnja u drugoj polovici napusti dvoranu, priča se počinje urušavati i “Trap” u razočaravajućem trećem činu postaje prilično trapav film, neodlučan bi li bio satira na račun moderne idolatrije koja izjednačava serijske ubojice s pop-zvijezdama, “serial killer” triler ili autoparodija s namigom, da bi na kraju ispao možda najviše ovo potonje. Slobodna, Forum

Povlačenje iz svijeta glume objavio je čuveni Michael Caine u jesen 2023. godine, u dobi od 90 godina. Dvostruki oskarovac najavio je umirovljenje na promociji filma “Veliki bjegunac” (“The Great Escaper”), u kojem je glumio sa, u međuvremenu pokojnom legendom, Glendom Jackson. Postoji simbolika da je baš ovo zadnji Caineov film, otprilike kao “Lucky” u slučaju Harryja Deana Stantona. U prilagodbi nesvakidašnje istinite priče, Caine tumači (stvarni) lik 89-godišnjeg veterana Drugog svjetskog rata Bernarda Jordana koji, uz bodrenje supruge Rene (Jackson), bježi iz britanskog doma za starije kako bi prisustvovao obilježavanju 70. godišnjice Dana D, iskrcavanja saveznika u Francuskoj, a film je dobio naslov po njegovu nadimku u medijima – “veliki bjegunac”. Zametne se Parkeru televizijski sentiment i s njim povezana presentimentalna nota u centralnom (modernom) dijelu priče, ali odlični glumci uzdižu film i daju mu na dramskoj snazi. Marko Njegić za Slobodnu.