Od osnutka 1946. godine kroz najugledniji filmski festival na svijetu prodefilirali su nebrojeni klasici sedme umjetnosti, od “Dolce Vite” i “Taxi Drivera” do “Pulp Fictiona”, a ono što je započelo kao iskreno divljenje istinskim velikanima filma kroz godine se pretvorilo u skupinu tuljana koji oduševljeno plješću ma što god da je prikazano. Djelomično time dijele komplimente na razini kao kad netko kupi novu jaknu koju je obavezno pohvaliti, pa makar mu stajala kao Georgeu Constanzi Gorotex, a donekle se time osiguravaju znajući da će, ako oni drugima tako vehementno lupaju dlan o dlan, usluga onda jednom biti uzvraćena i njima.

Postavlja se stoga pitanje – tko su zapravo ti tuljani? O objektivnoj publici sigurno nije riječ s obzirom na to da se za spontani aplauz od prosječnog puka mora snimiti nešto doista veliko. To je plejada egocentrika kakvu neće naći ni na turnirima bridža: glumice obučene u neudobne haljine, producenti koji se svim silama trude pronaći distributere za svoje filmove i oduševljeni novinari presretni što im je poslodavac pokrio putne troškove za paradiranje po Azurnoj obali. Ravno do dna

Na Filmskom festivalu u Cannesu Zlatnu palmu je osvojila crna komedija Parasite južnokorejskog redatelja Bong Joon-hoa. Grand prix žirija prvi je put u povijesti dobila crna žena, senegalska redateljica Mati Diop, koja je nagrađena za svoj film Atlantique. Nagrađen je i Antonio Banderas, a Tarantinov Bilo jednom u Hollywoodu i Skroviti život Terrencea Malicka – ostali su bez nagrada. Jutarnji

“Tarantinov film ostavlja dojam hrpe šlaga ispod kojeg nigdje nema torte” – kaže Jurica Pavičić u Jutarnjem. Dragan Rubeša za Novi list piše da “ostaje etički dubiozna, pa čak i neukusna, Tarantinova odluka da dekonstruira masakr u Cielo Driveu i pošalje Mansonove sljedbenike na pogrešnu adresu, poštedjevši trudnu Tate i njenu škvadru. Ne samo zato što je Polanski živ”. Peter Bradshaw u Guardianu je dao filmu maksimalnu ocjenu, naglašava “ludu bravuru Tarantinovog filmaštva” i “užitak od trenutka do trenutka kojeg ovaj film pruža”. Na Rotten Tomatoes film zasad ima visokih 96%.

Karizma heroja koji je ujedno i protuha tema je izvanrednog dokumentarca ‘Diego Maradona’ koji je u nedjelju prikazan na canneskom festivalu. Redatelj, Britanac Asif Kapadia napravio je dokumentarac sačinjen isključivo od arhivskih materijala, a koncentrirao se na samo sedam ključnih godina u Diegovu životu: između 1984. i 1991. kad Maradona igra u Italiji svoj najbolji nogomet u karijeri i kad je njegova karijera povezana uz Napulj, mafiju i droge – Jurica Pavičić, Jutarnji.

‘A Hidden Life’ Terrencea Malicka, o austrijskom vojniku iz Drugog svjetskog rata koji završi u zatvoru jer odbija položiti zakletvu Trećem Reichu – “dirljivi, plemeniti i uzvišeni komad definitivni je vrhunac dosadašnje kanske konkurencije”, piše Dragan Rubeša za Novi list. Izdvojio je još dva filma, oba kineska – ‘Jezero divlje guske’ Diao Yiana ambijentiran na kineskoj asfaltnoj džungli ispranoj kišom i neonom, te ‘Živjeti i pjevati’ Johnnyja Maa, prokleto duhovita kronika o ofucanom ansamblu Pekinške opere, koji nastupa u jednako ofucanom kazalištu na periferiji Chengdua.

Charlotte Gainsbourg i Javier Bardem otvorili su sinoć 72. Filmski festival u Cannesu, nakon čega su pogledali prvi film u konkurenciji, ‘Mrtvi ne umiru’ Jima Jarmuscha. Na otvaranju je odana počast redateljici Agens Varda u čiju čast je pjevačica Angele izvela Sans toi Michela Legranda iz Vardina klasika ‘Cleo od 5 do 7’. Meksički redatelj Alejandro Gonzalez Inarritu, predsjednik žirija, obećao je da će žiri dati “sve od sebe da pronađu dragulj među filmovima koji će imati najviše odjeka”. Ovdje dio slavnih s crvenog tepiha.

Deset činjenica o Filmskom festivalu u Cannesu