U zemlji u kojoj kriminalistički roman nikada nije imao dugu ni bogatu tradiciju Jurica Pavičić izgradio je opus koji stoji gotovo osamljeno. Njegov novi roman ‘Usta puna mora’ možda je i vrhunac toga opusa: zgusnut, filmičan i napet, a istodobno nemilosrdna studija o šutnji, mitovima i prešućenim zločinima na kojima se podiže kolektivno sjećanje. Naravno da Pavičić i ovdje, iza kriminalističkog okvira, upisuje komentar suvremenosti. Junak koji je doživio ‘smrt novina’, a tvrdoglavo ne odustaje od rituala čitanja svakako je simbol šire društvene tranzicije – erozije novinarske profesije (koju i sam utjelovljuje) u društvu koje se odreklo institucije istine – u kojemu se zrcali duboka osobna nostalgija pisca za postojanjem vjere u poziv, i smisla. Gea Vlahović za tportal.

Kritičarka Joan Smith piše o knjizi ‘Crvena voda‘ kolumnista Jutarnjeg, a hvali ga i Financial Times. 1989. godine Hrvatska je bila dio Jugoslavije, no sela na dalmatinskoj obali, sa svojim spektakularnim plažama, samo što nisu uvučena u građanski rat. U ovom iznimnom romanu Jurica Pavičić koristi neriješeni nestanak tinejdžerice Silve kako bi dokumentirao utjecaj tog konflikta. Jurica Pavičić je iz Splita i kriminalistički žanr koristi kako bi ponudio uvide u povijest svoje zemlje. To je jedan od najboljih romana koje sam pročitala u dugo vremena. No, politika je pozadina na kojoj Pavičić dočarava duboko ljudsku priču o gubitku i čežnji. Kada sedamnaestogodišnja Silva nestane, njena obitelj bačena je u kaos. Je li pobjegla ili je ubijena? Oba su ishoda moguća. Jutarnji… nedavno se navedeni roman čitao i komentirao i na forumskom Klubu knjige.

Filmofili su dugo, šest godina, čekali taj korak, Bongov (redatelj Parazita) prvi film na engleskom. On je sada pred nama. Na berlinskom festivalu premijerno je prikazan njegov znanstveno-fantastični “Mickey 17” s Robertom Pattinsonom u glavnoj ulozi. U kojem god žanru radio, Bongovi filmovi imaju slične odlike. Uvijek su pomalo, a neki put i ne samo pomalo mizantropski. Uvijek imaju crtu apsurdnog crnog humora koji je često naglašeno crn. U njima je uvijek jako prisutan motiv klase i društvenih konflikata. Bonga bi čovjek gotovo mogao opisati kao marksista, samo što je odviše pesimist da bi vjerovao u revoluciju – pa ga to kao marksista diskvalificira. Jurica Pavičić za Jutarnji.

Pavičić za Jutarnji opisuje najbolje što se prikazivalo jučer, u četvrtak, a dotaknuo se i programa Kockica, za kratke domaće filmove: ZFF je mjesto gdje su se posljednjih godina mogli vidjeti neki od važnijih domaćih kratkih naslova. Nažalost, ovogodišnje “Kockice” nisu ni približno na razini na kakvoj obično budu. Natjecateljski program domaćih kratkih filmova na ovogodišnjem ZFF-u imao je samo osam naslova, a dojam je da u nekim ranijim i jačim izdanjima ni jedan ovogodišnji ne bi dobio nagradu. Koji je razlog tome? Jedan može biti naprosto slabija produkcija. Drugi mogući razlog je i taj što je nekoliko hrvatskih kratkih filmova doživjelo međunarodni uspjeh, pa su na njegovu valu premijerno prikazani još ljetos. ZFF se prati i na Forumu.

Da bi biografski film uspio, on ne može samo protrčati kroz uspjehe i dostignuća glavnog junaka. Mora u njegovu životu pronaći dramu. To je problem kojeg su bili svjesni autori filma “Dražen”. Redatelj Danilo Šerbedžija i scenarist Ivan Turković Krnjak morali su se hvatati ukoštac s problemom koji pred njih stavlja život šibenskog košarkaša. Život Dražena Petrovića sastojao se od uspjeha, pa još uspjeha. Od toga da je bio izvrstan, pa još bolji. Draženov život bio je jedna kratka neprekinuta putanja blještavog uspona koju je presjekla tragična, slijepa i apsurdna smrt.

Kako u toj ravnoj, naglo presječenoj liniji pozlate pronaći opipljivu, ljudsku dramu? Ekipa “Dražena” donijela je – ukratko – niz kreativnih i dramaturških odluka s kojima se može prepirati. No – ne bih im bio u koži, jer su se latili zadatka koji je težak, ako ne nemoguć. “Dražen” nije najbolji film na svijetu, ali teško mi je zamisliti da se o košarkaševu životu može snimiti bolji. Jurica Pavičić za Jutarnji. Pogledajte što kažu na Forumu.

Crna komedija “Voy! Voy! Voy!” egipatskog redatelja Omara Hilala, te hrvatski animirani film “Žarko, razmazit ćeš dite” autora Veljka i Milivoja Popovića pobjednici su 17. Festivala mediteranskog filma koji je u subotu navečer završio u Splitu. Oba filma završili su kao dvostruki pobjednici: dobili su nagrade i žirija i publike. “Voy !Voy! Voy” režisera Hilala komedija je po istinitom događaju. Film se bavi egipatskim zaštitarom koji fingira da je slabovidan kako bi kao član sportske ekipe slijepih uspio prebjeći u Europu. Hilalov film bio je egipatski kandidat za Oscara. Nije uspio prigrabiti nominaciju, no dobio je tom prilikom superlativne recenzije… za Jutarnji piše Jurica Pavičić, kojemu bi možda netko trebao javiti da recenzije novijih filmova na stranici koja nosi ime po kritičarskom doajenu Rogeru Ebertu ne piše osoba preminula prije 11 godina.

Redateljski je par (poznat po biografskom filmu o Van Goghu) novu adaptaciju romana prvo snimio uživo s glumcima. Potom su dali slikarima iz Poljske, Ukrajine, Litve i Srbije da naslikaju 56 tisuća slika uljem koje frejm po frejm prate igrane scene. Tehnika rotoskopije – kad se film “oslikava” po igranim scenama – kod animatorskih puritanaca katkad izaziva ljutnju jer je uopće ne smatraju animacijom. Ipak, u ovom filmu tehnika se pokazala efektnom. “Na selu” je zrelo režiran, raskošan i dinamičan film. Igrani glumci dali su mu psihološku suptilnost, a slikana tekstura na to je nadogradila mitski, svevremeni dojam. Jurica Pavičić za Jutarnji.

Film “Lola” irskog redatelja Andrewa Leggea nesvakidašnji je spoj lažnog dokumentarca, found footagea, znanstvene fantastike i distopije o paralelnoj povijesti. Junakinje su dvije sestre izumiteljice koje u Britaniji koncem 30-ih godina 20. stoljeća osmisle revolucionarnu napravu: uređaj koji prima radijske signale iz budućnosti. Dokone sestre zabavljaju se otkrivajući prije vremena Dylana, Bowieja i Kinkse, sve dok ne izbije rat. Kad počnu bombardiranja, sestre, zahvaljujući Loli, mogu unaprijed anonimno dojavljivati mete njemačkih zračnih napada. Opijene novom moći, junakinje počnu sve odrješitije intervenirati u tijek rata. No, zbog njihova igranja boga dogodi se protuefekt pa 2. svjetski krene oprečnim smjerom… Jutarnji

Bio je to film koji je na prvu ruku izgledao kao klasična filmska sportska biografija. Slavni režiser u njemu intervjuira slavnog nogometaša, pohodi njegov rodni kvart, snima njegovo prvo igralište te prikazuje najslavnije golove argentinske “desetke”. “Maradona” je – međutim – istodobno bio i politički film. Kusturica je argentinskog nogometaša u tom filmu pokušao “prodati” kao antiglobalističku ikonu, ljubitelja Che Guevare, tribuna sirotih i obespravljenih, ogorčenog patriota koji je Englezima gol zabio rukom jer bi – kako je rekao – nakon Falklandskog rata “Englezu ukrao i novčanik kada bi mogao”. Najbolji britanski filmski kritičar Jonathan Romney te je 2008. napisao kako je Kusturičin film “filmski ekvivalent onim fotografijama na kojima fan snimi samoga sebe s rukom obješenom oko ramena svog idola”. Taj opis vrijedi i za ideologiju Kusturičina filma. Prodajući Maradonu kao antiimperijalističkog superstara, Emir Kusturica je te 2008. istodobno i u istoj niši prodavao i samoga sebe. XXZ prenosi stariji članak Jutarnjeg.

Vlasnik portala iz grada P. požalio se kolegici Ivanki Tomi da je pristao na ugovor o potpori od Grada, “ali mislim da ću od njega odustati jer je krajnje nekorektno ‘složen‘. Npr., dužan sam objavljivati praktički sve što grad P. objavi, uključujući čestitke gradonačelnika ili ne-vijesti o asfaltiranju nekoliko kvadrata ceste u nekom selu. Zvuči kao karikiranje, ali zapravo nije.” Postoji čak i portal koji je ovu praksu traženja PR-om podigao na nacionalnu razinu. Portal sklapa ugovore s gradonačelnicima diljem Hrvatske – od Novog Marofa do Lošinja ili Opuzena – a potom objavljuje promotivne PR uratke o velikim radnim uspjesima i epohalnim infrastrukturnim pothvatima. Ti članci nisu obilježeni kao plaćeni oglasi, iako to jesu. Ovakvim sivim zonama posrednog oglašavanja skloni su – ne budimo licemjeri – i veliki nacionalni mediji. Ali, nacionalni mediji i mediji u velikim gradovima ne mogu prespavati krupnu aferu vlasti ili ozbiljan skandal. U malim sredinama nije tako. Jurica Pavičić za HND.