U zemlji u kojoj se za postpotresne obnove samo pri saniranju muzejskih ustanova troši i po šest, sedam, osam… tisuće eura po kvadratu, problem je sanirati i očuvati Magašev Poljud? Sramota je što dopuštamo da se i raspravlja o ičemu drugom. I valja kontinuirano isticati kako je – bez obzira na sve održane tribine, sastanke i plaćene članke kojima se zagovaraju primarno interesi onih koji bi iz sve ove frtutme nastale idejom “opravdanog rušenja Magaševa Poljuda i izgradnje novog stadiona” imali isključivo financijsku dobit – Magašev Poljud pojedinačno zaštićeno nepokretno kulturno dobro. Da bi ga se rušilo, pa i rekonstruiralo, potrebno je ishoditi mišljenje Vijeća za kulturna dobra.

Za rušenje, Vijeće bi trebalo ukinuti važeću zaštitu. Eh, voljela bih vidjeti te članove Vijeća koji bi je, bez obzira na sve političke ili ine pritiske, potpisali! Kada bi se to usudili, bili bi zapamćeni. I po obnovi, svakako bi negdje na Poljudu valjalo jasno ispisati riječi s predavanja profesora Magaša: “Ne postoji arhitektura bez kulture i ne postoji arhitektura ako nije refleks kulture.” Eto, Magašev Poljud refleks je naše negdašnje kulture. Novi Poljud, kao refleks naše današnje kulture, vrlo vjerojatno bi u usporedbi s Magaševim biserom ličio na, da prostite, govno na pjatu/tanjuru. Tekst Zrinke Paladino prenosi Haus… problematiku komentira i tportalov Damir Petranović.

Arhitektica Zrinka Paladino na svom blogu piše o “Hrđavom monovolumenu”, novoj stambenoj zgradi u Novoj Vesi 84a, koja predstavlja pozitivnu promjenu u Zagrebu. Pohvaljuje investitora i arhitektonski biro NFO zbog senzibilnosti i očuvanja prostorne memorije, umjesto uobičajenih megalomanskih projekata. Zgrada, iako još nedovršena, svojim volumenom i suvremenim dizajnom (corten i vlaknocementne ploče) skladno se uklapa pored povijesnog Ljetnikovca Alagović. Paladino ističe da Zagreb treba više promišljenih, suvremenih intervencija koje poštuju kontekst, a ne bezličnih zgradurina. Haus

Grad Zagreb prepun je vrijednih građevina koje su nositelji povijesne i arhitektonske baštine. No, njihova sudbina često je pod upitnikom zbog neadekvatne zaštite i nebrige. Primjer je zgrada u Jurišićevoj 22, koja je izgubila preventivnu zaštitu, preuređena u hotel i nepovratno izmijenila izgled križanja. Istovremeno, dvije susjedne zaštićene zgrade propadaju zbog nedostatka održavanja. Dok urbani sklad gubi bitku, nameće se pitanje – znamo li očuvati vrijednosti svog grada ili smo osuđeni na estetske promašaje? Zrinka Paladino za Haus

Raspada nam se Zagreb, čak i u najužem centru. Pohvalno oslobođen kojekakvih šatora i sajamskih organizacija, tek sada je izložen pogledima. Narušenost pročelja i krovova prati jednako jadno stanje gradskih podnih ploha i popločenja, koji su, nažalost, prepuni rupica, rupa, rupetina, pa i špilja. Jer i za saniranje tih desetak kvadrata partera (ako govorimo samo o šteti na tom specifičnom mjestu) valja organizirati natječaj. Javnu nabavu. Najpovoljnijeg izvođača – najlošiju izvedbu… A vrijeme curi… kaže arhitektica Zrinka Paladino u tekstu za svoj blog, a koji je prenio Haus

Zrinka Paladino se na svom blogu gnjevno osvrnula na crtanje tepiha po Martićevoj i sličnim grafičkim intervencijama u Zagrebu: Svim pametnim ljudima želja je ista – da gradske vlasti funkcioniraju i da njihovi gradovi napreduju. Osobno se pritom, kao dugogodišnja zagrebačka konzervatorica koja prati suvremenu umjetnost i podržava njezino implementiranje u javne prostore i kulturna dobra, gotovo svakodnevno pitam kamo smo se to mi Zagrepčani u posljednje vrijeme zapravo uputili. Kiša i potplati prolaznika brzo su učinili svoje te taj “tepih” ofucali do razine negledljivosti, pa je, valjda, došlo vrijeme i da ga njegove „tkalje“ o svom trošku u cijelosti očiste s pješačke plohe. Odakle uopće ideja oslikavanja asfalta motivima “tepiha”, što god se njima navodno predstavljalo? Neki su radovi Borisa Bare sjajni, njegov je Herman Gollubé neodoljiv, ali ulična umjetnost nije za sve situacije, ni za sve ulice i parkove. I pritom nije u pitanju da li nam se nešto sviđa ili ne, već da li su intervencije – čak i ako su odobrene od nadležnih tijela – uistinu primjerene prostorima u kojima se izvode…. Zrinka Paladino

Ne osjetiti se ugroženim te uspostaviti primjeren odnos i kvalitetno se stopiti sa zatečenom arhitekturom velikana mogu samo isti takvi velikani. Poput Bernardija. U prilog tomu najkonkretnije govori i njegovo nevjerojatno rješenje interijera i cjelovite opreme zgrade negdašnjeg Radničkog sveučilišta, danas Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu, unutar jednako sjajne arhitektonske ovojnice arhitekata Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana. S Bernardijevim amfiteatralnim kamenim memorijalnim sklopom u srcu grada iz 1981. godine Korčulani su vjerojatno ipak u najčešćoj – svakodnevnoj vezi te ga, premda služi i okupljanju i uzimanju predaha s čarobnim pogledom na more, ali i malonogometnim okršajima, nazivaju jednostavno – Spomenikom – piše Zrinka Paladino. Telegram…

Zrinka Paladino je bila na potresom razrušenom području i napisala kolumnu za Telegram: Posebno je zanimljiva tema recentno tako popularno korištenog termina – energetski obnovljenih građevina. Jedna visoka i u centru Petrinje zorno ukazuje kako su te obnove izvođene. Na trule zidove polijepiti desetak centimetara stiropora, zagladiti i ožbukati pa dočekati prvi jači potres da razgoliti taj jad i bijedu, strašno je hrabro i bezočno. Strašno je svjedočiti takvim situacijama, posebno kad i samo okvirno nagađamo koliko nas je sve skupa to koštalo.

“Zahvaljujući dugom radnom kontinuitetu, još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća dobro poznatom zagrebačkoj kulturnoj i umjetničkoj javnosti, u sjećanjima građana i umjetnika ta galerija nije samo mjesto organiziranja izložbi na kojima su izlagala vodeća imena likovne umjetnosti, već predstavlja mjesto susreta, druženja te razmjena mišljenja i ideja. Ona je pritom svakako i svjedokom jedne epohe i određuje ne samo zagrebačku već i širu hrvatsku modernu i suvremenu umjetničku scenu”, piše o galeriji Josip Račić Zrinka Paladino za Jutarnji list

Kao da je nesretna sudbina suvremenije Trešnjevke, nad kojom smo se kolektivno stručno zgražali, polako zahvatila čitav grad. Humano ozelenjena stambena susjedstva gotovo su istrijebljena u korist zamjenskih višekatnih rugoba. Teško je definirati određuju li te nesretne, uglavnom stambene prostore ružniji oblici ili boje, no ono što je sigurno je to da boje lako mijenjamo. Za grozomorne volumene neusklađenih mjerila i dimenzija pomoći, nažalost, nema, a oni su ono što ostavljamo u nasljeđe, piše Zrinka Paladino.

išta nije važnije od ljudskih života i u vremenima teških ugroza, kakove su nemilosrdno zadesile naš Zagreb, valja primarno razmišljati o pomoći ljudima s kojima dijelimo isti zrak i nebo. Premda se to, nažalost, i ne čini uvijek baš tako, vjerojatno svi odreda dijelimo i ljubav prema tom gradu koji nas udomljuje i sada nas svojim izranjavanim segmentima treba više no ikada. No kako po recentnim potresnim nevoljama pomoć trebaju živi i potrebiti, trebaju je i naši mrtvi, koji, dakako, ne pitaju i ne mole, no njihova posljednja počivališta na svim gradskim grobljima vape i bez riječi. Danas ćemo se tako posvetiti nečemu što osvrt itekako zaslužuje. Onomu što svojom ljepotom i dostojanstvenošću već stotinu godina mami uzdahe i čini nas, čak i u trenucima kada nam se čini da za to više nemamo nit jednog razloga, ponosnima – piše u uvodu Zrinka Paladino za Telegram.