Redateljica iz BiH govorila je o njezinom novom dokumentarnom filmu “Blum – Gospodari svoje budućnosti”, koji donosi priču o nekadašnjem direktoru jugoslavenskog giganta Energoinvesta Emeriku Blumu, koji je kratko bio i gradonačelnik Sarajeva. Žbanić ističe kako je njezina ideja bila da film najviše gledaju mladi ljudi. Naime, o socijalističkoj prošlosti se ili negativno govori ili je se uopće ne spominje. U filmu se vidi kako je u to vrijeme, 1970-tih i 1980-tih godina, Sarajevo bio provincija. 88% žena nije znalo čitati ni pisati. S druge stane u Energoinvestu nalazimo žene direktorice, žene koje imaju jednaka prava i plaće kao muškarci. Filmovi “Grbavica” i “Quo vadis, Aida?” pokazuju kako se Žbanić bavi teškim ratnim temama. S filmske strane, kaže ona, to su najzanimljivije teme jer su vrlo dramatične, predstavljaju tabue koje treba osvijetliti s drugih strana. HRT

Film je posvećen Emeriku Blumu i njegovom životnom djelu, sarajevskom Energoinvestu, jednom od najvećih i u svijetu najuspješnijih poduzeća socijalističke Jugoslavije. Zapravo, riječ je o svojevrsnoj hagiografiji konkretnog pojedinca i konkretnog poduzeća kao reprezentativnoj paradigmi za svojevrsnu odu jugoslavenskom samoupravom socijalizmu. Blum, rođen 1911. u Sarajevu, bijegom je preživio Jasenovac, gdje je bio zatočen kao Židov i komunist i gdje su ubijeni članovi njegove obitelji, a poslije rata postao je direktor-osnivač, dugogodišnji čelnik te alfa i omega koncerna Energoinvest, sastavljenog od više poduzeća, odnosno tvornica, projektnih biroa, laboratorija, čak 11 instituta, s desecima tisuća zaposlenih, uključujući 1500 inženjera. Taj, kako se čini, čudesni direktor poslije odlaska iz kompanije početkom 1980-ih postaje gradonačelnik Sarajeva, potom i ključna osoba organizacije Zimskih olimpijskih igara 1984., godine u kojoj i umire. Damir Radić za Novosti.

Dokumentarac o Emeriku Blumu, iznimnoj ličnosti socijalističke Jugoslavije, vizionarskog prvog direktora sarajevskog Energoinvesta, poduzetnika, diplomata i, u širem smislu, čovjeka koji je vjerovao da tehnologija, znanje i rad mogu biti alati za gradnju pravednijeg svijeta, ‘Blum’ je sjajno oblikovano dokumentarno povijesno svjedočanstvo i istodobno prekrasno umjetnički strukturiran film o mogućnostima jedne utopije, emocionalno snažan i formalno promišljen, film koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U razgovoru s redateljicom na premijeri, Dana Budisavljević sjajno je sumirala poruku ovog filma: čini se kao da je to bila neka druga civilizacija, a ipak smo to bili mi. ‘Blum’ je na repertoaru zagrebačke Kinoteke i splitskog Centra za kulturu Zlatna vrata… Tportal

“Quo vadis, aida?” dosad je najskuplji, najambiciozniji redateljičin film, a i film s najvećim ulogom. Postojala je ozbiljna prijetnja da se taj film pretvori u još jedan od državotvorno-viktimomanskih filmova koje u Jugoslaviji snimaju sve tri strane, od hrvatskih primjera 90-ih, do bošnjačkog “Go Westa” i srpske “Dare iz Jasenovca”. Žbanić je inteligentno i promišljeno izbjegla tipične mane takvih filmova… piše Jurica Pavičić za Jutarnji.

U Berlinu su dodijeljene Europske filmske nagrade. Europski film godine je “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić, bosanskohercegovačke redateljice. Žbanić je dobila nagradu i u kategoriji europske režije, a glavna glumica Jasna Đuričić najbolja je europska glumica 2021. Među ostalima, Anthony Hopkins najbolji je glumac (“Otac”). Nagradu za scenarij dobili su Florian Zeller i Christopher Hampton za isti film. Najbolji kratki film je “Moj ujak Tudor” Olge Lucovnicove. O Europskim filmskim nagradama odlučuje Europska filmska akademija sa sjedištem u Berlinu koja danas broji više od 4.000 članova, uključujući 40 iz RH. HRT

Branimir Pofuk je razgovarao sa Jasmilom Žbanić o njenom filmu Quo vadis, Aida koji je kandidiran za Oscara za najbolji “strani” film, a za koji je sama napisala i scenarij. Od svjetske premijere u Veneciji po svijetu žanje nagrade i sjajne kritike, poput one nedavne Petera Bradshowa u Guardianu, koji mu je dao pet zvjezdica. Večernji

• Prvi igrani film koji se bavi zločinom u Srebrenicu, nije državni projekt BiH?
• Ha, ha! Ne, uopće nije državni projekt… Nismo željeli da samo pogledaju film i odu. Meni je bilo izuzetno dirljivo što je prva osoba koja se javila za riječ bio jedan mladić iz Republike Srpske koji je rekao da je plakao i da bi volio da mnogo njegovih prijatelja pogleda film, a posebno oni koji veličaju ratne zločine i ratne zločince. Meni je ta reakcija bila toliko važan, znajući koliko su mladi ljudi otrovani medijskom slikom, školskim programom i ljudskim faktorom političara koji manipuliraju činjenicama i osjećajima. Taj mladić je imao dvadesetak godina. Dakle, dvadeset godina života u jednoj tako otrovanoj sredini nije uništilo tog čovjeka i njegovu sposobnost da se poveže s likom za koji mu škola i okolina govore da pripada onim nekim drugima prema kojima ne treba osjećati ništa. Bilo mi je izuzetno drago da je ovaj film uspio dotaknuti nekoga tko je bio formatiran da ga ne dotakne.

Pokušali smo film prikazati u Republici Srpskoj, ali kino prikazivači su se plašili da će ih vlast kazniti zbog toga. To je vrh diktature kada se ljudi samocenzurišu. U Srbiji također nijedan distributer nije tražio film tako da smo se odlučili na ovaj potez (online prikazivanje), koji je očito dobar za pandemije – i pandemije korone i pandemije diktatora… Svidjelo se to nekome ili ne – mi živimo skupa. Možemo nastaviti živjeti u paklu svađe i mržnje, a možemo probati naći zajednički jezik i voditi više računa jedni o drugima. To je dugotrajan proces u kojem je prije svega važno željeti shvatiti poziciju onog drugog, razumjeti šta je bol, težina, frustracija drugog, a ne uvijek polaziti od sebe. S te strane će biti teško jer mi živimo u sistemima koji promoviraju nasilje i narcizam. U mnogim dijelovima regije ljudi još uvijek govore jezikom nasilja, ubice i heroji se slave, glorificiraju kroz školski sistem – govori Jasmila Žbanić, redateljica filma filma Quo Vadis, Aida o genocidu u Srebrenici. Al Jazeera

Žbanić je pokazala istu onu vještinu koju je prije 16 godina demonstrirala u “Grbavici”: da je u stanju ilustrirati političku poruku, biti glasnogovornik nacije, a da pri toj zadaći pogodi politički i filmski podesnu formu… Uspjela je napraviti nešto sasvim blisko patriotskom samoviktimizirajućem spektaklu, napravila je film koji progovara o nacionalnom samopoimanju bošnjačkog kolektiviteta, a da nije napravila nijednu od grešaka kakve su takvim filmovima svojstvene – piše Jurica Pavičić o filmu ‘Quo Vadis, Aida?’ kojeg, očito pod jakim dojmom, velikim dijelom prepričava.

Srebrenica je postala za Jasmilu Žbanić kao ultimativni moralni imperativ, jer Žbanić se puno bolje snalazi s ratnim temama nego s humornim žanrom. Prisjetimo se sjajne ‘Grbavice’. Novi list…

Priča filma je vezana uz sudbinu Aide, nekadašnje profesorice, koja radi kao prevoditeljica za Nizozemski bataljun, odnosno mirovne snage UN-a, čiji je zadatak bio čuvanje takozvane sigurnosne zone – Srebrenice. Kada su Mladićeve trupe ušle u grad, Aidin muž i dva sina traže spas u UN-ovoj vojarni u Potočarima. Aida pokušava da ih tu zadrži i da ih spasi. Deutsche Welle