Freudov nekadašnji suradnik Alfred Adler inzistirao je da terapija ne smije ostati u prostoru unutarnje fascinacije, nego mora voditi do promjene u ponašanju, piše Domagoj Juričić za Ideje. Adler nije nudio tajne kodove podsvijesti. On je nudio jednostavnu, ali moćnu poruku: čovjek treba svrhu i osjećaj korisnosti. Smisao života ne proizlazi iz razotkrivanja potisnutog sadržaja, nego iz stvaranja vrijednosti koje nas nadilaze: odnosa, ciljeva, doprinosa zajednici. Unatoč njegovom pozitivnom pristupu konkretnom rješavanju problema, društvo je u većoj mjeri prigrlilo Freudeovu psihoanalizu, model koji se savršeno uklopio u proces industrijalizacije mentalnog zdravlja – terapija postaje proces bez kraja, sa stalno novim uvidima, ali bez obveze da se išta promijeni, idealno za industriju koja živi od ponovnih dolazaka.

U seriji, glavni lik Donny razvija dva nezdrava odnosa: jednu sa ženom koja ga uhodi, a drugu s osobom koja ga je “dotjerivala“. Obično takvi filmovi i serije pružaju malo uvida kako je došlo do takvog odnosa, ali u “Baby Reindeer“, prikazan je eksplicitan i refleksivan pogled na proces kako su se ti odnosi razvijali. Tako se otkriva složeno psihološko natezanje konopca između onoga što Gabor Maté opisuje kao iskonsku privlačnost između potreba za “autentičnošću” i “privrženošću”. Ovo drugo nam je od egzistencijalne važnosti kada smo djeca i kada doslovno ne možemo preživjeti bez roditelja i njihove ljubavi i brige. Ključ je u tome što tada, da smo i htjeli, ne možemo izaći iz tog odnosa, što u nekim slučajevima potiskuje našu također prirodnu težnju za autentičnošću.

Događa se da oni koji su naviknuti na negativnu vrstu privrženosti mogu izgubiti pojam da imaju slobodu izbora. Orijentirani su prije svega na ono što drugi žele i prilagođavaju se zahtjevima druge osobe. Oni gube kontakt sa svojim vlastitim željama i potrebama radi potrebe da budu vezani. Psychology Today

Svaka strategija bazira se na izbjegavanju boli i neugodnih osjećaja. Najčešće kad odrastete uz ignoriranje ili minimiziranje svojih osjećaja kao što su to radili vaši roditelji, prirodno je da je to jedina vještina suočavanja s emocijama koju naučite, dok se vama čini da djeluje. Ali, nažalost, to uopće ne funkcionira. Minimizirani ili izbjegavani osjećaji zapravo ne nestaju već ostaju u vama do iduće prilike kad izađu van. Postoji rješenje: zdraviji način suočavanja s njima je da zastanete i promotrite kako se osjećate. Kad to uspijete, pokušajte se usredotočiti na to što osjećate i kada ti osjećaji nastanu. Probajte se sjetiti odakle vam to, prisjećajući se nekih detalja iz djetinjstva. Sljedeći korak je izliječenje, odnosno suočavanje s njima i njihovo prihvaćanje. Psychology Today

Suptilne crvene zastavice mogu biti nezgodne jer se često manifestiraju na načine koji nisu odmah očiti. Kada vas partner omalovažava na suptilan (čak i šaleći se) način govoreći pametniji ste nego što izgledate, možda u početku ne reagirate, ali vam može utjecati na samopouzdanje. Zatim, ako partner izbjegava sukobe može pojačati napetosti u odnosu, izbjegavanje odgovornosti, gaslighting i slično… Tu su i zelene zastavice koje su potencijalno crvene – poput snažne radne etike koja zna dovoditi do ovisnosti o poslu i sagorijevanja, što utječe i na odnose, ali i pretjerano obasipanje pažnjom. Postoje i podcijenjene zelene zastavice, poput aktivnog slušanja, ali i slavljenja međusobnih uspjeha. Journal o novoj knjizi koja je neki dan predstavljena i kod nas.

Visoko agresivne i impulzivne osobe oblikuju stil vožnje kojim dominiraju traženje uzbuđenja u vožnji, nestrpljivost, razdražljivost, ljutnja, natjecateljsko ponašanje, sklonost rizičnim postupcima i ignoriranje tuđih potreba. Postoje nekoliko stilova vožnje prema karakteru vozača: strpljivi i pažljivi, rizični (koji traže uzbuđenje), anksiozni, disocijativni i ljutiti stil. Karakteristike ličnosti povezane s rizičnim ponašanjem u vožnji i većom vjerojatnosti događanja nesreća u prometu su: ekstrovertiranost, emocionalna nestabilnost, anksioznost, agresivnost, ljutnja, preuzimanje rizika i impulzivnost. Ne bi se trebalo generalizirati ponašanje vozača prema dobi, ali zato rješenje vide u sustavnom i kontinuiranom prometnom odgoju i obrazovanju od najranije životne dobi, kažu iz Sekcije za prometnu psihologiju Psihološkog društva. Revija HAK

Društveni sustav mozga aktivniji je uživo nego na Zoomu

Za omalovažavanje i smanjenje samopouzdanja kriv je naš “unutarnji kritičar”. To je onaj dosadni glas u našoj glavi koji kritizira, krivi, omalovažava, propitkuje, stvara sumnje i umanjuje naša postignuća. Kako ga ušutkati?

• Prepoznajte njegov glas – osvješćivanje svog unutarnjeg kritičara prvi je korak da ga ušutkate.
• Prepoznajte poruku – unutarnji kritičar obično pokušava prenijeti strahove, nesigurnost ili prošle rane.
• Pitajte se otkud dolazi taj unutarnji glas – naš unutarnji kritičar često proizlazi iz negativnog ranog iskustva u našim životima koje smo internalizirali. Zvuči li kao roditelj – ili čak kao prijatelj? Prisjetite se, kada ste počeli razgovarati sa sobom na takav osuđujući i ponižavajući način?
• Pronađite svog unutarnjeg saveznika – kad unutarnji kritičar napadne, ponašajte se kao svoj najbolji prijatelj.
• Prilagodite svoja očekivanja, odustanite od nerealnih očekivanja koja si postavljate – često postavljamo nerealne zahtjeve koji vode do razočaranja i potiču našeg unutarnjeg kritičara.
• Zapitajte se ima li vaš unutarnji kritičar dokaze za svoje tvrdnje? Iznenadit ćete se.
• Recite mu: Što god ti rekao, tvoje mišljenje mi (više) nije važno. Mixer

• Sindrom dobrog djeteta (engl. Good Child Syndrome) nije medicinski termin, nego fraza koja se koristi za opis ponašanja djeteta koje živi u sjeni očekivanja svojih roditelja, odnosno odrasle osobe koja i dalje nastoji zadovoljiti roditeljska/tuđa očekivanja kako bi osjećala da vrijedi i da je “dovoljno dobra”. Riječ je djeci koja osjećaju da ne vrijede dovoljno osim ako ne naprave ono što se od njih traži, odnosno da vrijede samo ako ispunjavaju roditeljska očekivanja. Djeca koja nose etiketu dobrog djeteta imaju tendenciju potiskivati svoje osjećaje zato što su previše zaokupljena ispunjivanjem očekivanja drugih. Nažalost, to može rezultirati negiranjem vlastitih emocija, nemogućnosti prepoznavanja i izražavanja vlastitog emocionalnog stanja, što može negativno utjecati na psihofizički razvoj osobe (od depresivnih i anksioznih stanja do psihosomatskih bolesti).
• Teško im je zauzeti se za sebe, donositi vlastite odluke te podnijeti pogrešku i kritiku (vjerojatno zato što su kritike koje su dobivali u djetinjstvu bile usmjerene na njihovu osobnost, a ne na ponašanje). Na tuđe loše ponašanje ne reagiraju obranom vlastitih granica nego u sebi talože ogromnu količinu prigušenog bijesa i frustracija što može pridonijeti razvoju psihosomatskih oboljenja. Također, ova djeca većinu razvojnih faza prolaze “u tišini”, pa čak i pubertet za koji su specifične faze traženja samostalnosti te povremenih neslaganja i buntovništva. Zbog toga je moguće da će neke faze psihički proživjeti naknadno, neovisno o kronološkoj dobi, posebno ako osjećaju da neke unutarnje konflikte tijekom odrastanju nisu razriješili. Krenizdravo

• Što znači podržati nekoga? To znači svojom prisutnošću biti s njim tamo gdje on jest. Uvažiti osjećaje koji jesu, misli koje jesu, stanje kakvo jest. Vidjeti ga, čuti, doživjeti. To ne znači osjećati isto što i on, već biti tu za njega na načine koji su mu potrebni. Ako vaša sreća, entuzijazam i dobra energija nisu mjesta susreta u kojem ste podržani, ako “smetaju” drugome, vrijeme je za preispitivanje opstanka tog odnosa, koliko god vam važan bio.
• Podrška je potreba od koje ne smijete odustati. Iako, vjerujem da su mnogi od vas silom prilika tijekom odrastanja odustali. Ako vam nije bilo dopušteno tražiti i dobiti podršku u obitelji, naravno da ste nastavili ići kroz život smatrajući da vam podrška i ne treba. Vrlo je moguće da vas je izostanak podrške i „osnažio“. Moram ovu riječ staviti u navodnike jer vas prava podrška osnažuje na puno dubljem nivou. Ako spadate među one koje su zbog pomanjkanja podrške postali „oni koji sve mogu sami“, onda vjerojatno znate da takva vrsta snage ima svoj vijek trajanja.
• Snaga koja je građena na krhkim temeljima, na izostanku podrške, jednom se mora početi lomiti. I, ako ste u toj fazi, ako se osjećate potrošenima zbog bezrezervnog davanja podrške drugima, dok ju sami nikada ne tražite, vrijeme je za promjenu. Vrlo je moguće da vas je sram tražiti podršku. Moguće je da ćete, ako se i odvažite zatražiti podršku, biti odbijeni jer ste se okružili ljudima koji vide i žele samo vašu snagu. No to ne znači da i vi ne zaslužujete podršku. Sensa

Barbie ima dobar dan svaki dan, dok je Kenov dan dobar samo kad ga Barbie pogleda, to je autorici članka prvo zapelo za oko. Kad Barbie bira društvo i druge umjesto njega, Ken se povlači i djeluje kao da se srami i prezire sam sebe. Iako u filmu prikazuje arhetip idealnog muškarca, Kenov scenarij čest je slučaj u bračnim terapijama, koji ukazuje koliko i muškarcima godi pažnja i utječe na njihovo samopouzdanje. Muškarci svoju egzistencijalnu vrijednost češće njeguju kroz fizičku privrženost, dodir i na kraju – seksualnu povezanost. Izražena seksualnost i potreba za seksom pokazuje se kao brzo rješenje kad je u pitanju usamljenost i egzistencijalna anksioznost. Barbie u filmu postupa terapeutski ispravno, ne pružajući Kenu brzo rješenje kroz fizičku ljubav (koju u danom trenutku sama ne želi), već mu odlučuje biti podrška da sam prođe kroz teške trenutke. Psychology Today